Danas je N1 objavila dijelove odluke koju bi navodno visoki predstavnik Christian Schmidt treba nametnuti u narednim danima kojima je pokrenuta lavina reakcija predstavnika političkih stranaka sa sjedištem u Sarajevu.
Izborni zakon određuje disperziju političke moći unutar jednog društva i s tim u vezi on može biti uzrok trajnog nepovjerenja, političke i u konačnici sigurnosne krize, čije posljedice je nemoguće predvidjeti.
Značajan dokument
Na ovom mjestu nećemo analizirati ono što je danas objavljeno, iz razloga što informacije nepotpune, nejasne i samo djelimično prikazuju suštinu odluke koju namjerava nametnuti da bi se izveo bilo kakav konačan zaključak.
Držati tako značajan dokument u ladici do momenta kad on stupi na snagu je u najmanju ruku neodgovorno, potcjenjivački i na kraju krajeva diletantski.
Postavlja se pitanje da li visoki predstavnik u tolikoj mjeri potcjenjuje javnost i medije u Bosni i Hercegovini da sumnja da će dobiti podršku spomenutih ili da jednostavno shvata da je pripremljena odluka suštinski neizbalansirana pa se pokušava otupiti reakcija javnosti?
Sa svakom minutom neizvjesnosti Schmidt će imati manje šanse da uspješno provede svoju zamisao, jer tumačenje onog što je samo djelimično objavljeno prepušta predstavnicima političkih stranaka i raznoraznim (ne)dobronamjernim analitičarima.
Između tišine i kanonade reakcija građani će povjerovati onima koji su aktivni, a ne onima koji šute.
Negativna atmosfera u javnosti
Stvori li se do kraja negativna atmosfera u javnosti, a sve su prilike da hoće, Schmidtova odluka, makar i osnažila Bosnu i Hercegovinu neće imati bilo kakvu šansu da zaživi i dovest će samo do u najmanju ruku političkog haosa.
Nijedan zakon, osim Ustava Bosne i Hercegovine koji Schmidt i ne može promijeniti, nema veći značaj od Izbornog zakona, i svako na brzinu sklepano rješenje da bi se udovoljilo interesima nama susjednih država samo je nastavak torture većine građana BiH.
S druge strane građanska država u ovom trenutku je utopija, ali to ne znači da se glasovi 60 posto glasačkog tijela, preračunato u političkoj snazi, mogu svesti na trećinu pozicija u izvršnoj vlasti. Naći balans između ove dvije krajnosti je umijeće, koje se očekuje od nekog ko ima političku, pravnu i svaku drugu pomoć nekih od najznačajnijih država svijeta.
Zašto sumnjati da velika većina građana i medija u BiH ne može prepoznati pravo mjeru takvog balansa ako Schmidt zaista teži tome?
Ako Schmidt zaista vjeruje u ispravnost onog što je pripremio kao rješenje krize počet će igrati na kartu podrške građana, u suprotnom nalazi se pred sigurnim porazom, uprkos ovlastima koje leže u njegovim rukama.
