Arheološko područje Mili u Arnautovićima kod Visokog jedan je od najvažnijih nacionalnih spomenika u Bosni i Hercegovini i predstavlja jedinstveni simbol kontinuiteta državnosti Bosne i Hercegovine. Mili predstavljaju mjesto nastanka bosanske vlastele, mjesto krunjenja i grobne crkve bosanskih vladara
Kada su u pitanju Mili, nijedno drugo mjesto na području srednjovjekovne Bosne ne spominje se u kontekstu održavanja sabora i krunjenja bosanskih vladara. S jedne strane sabor je bio važan dodatak mnogim srednjovjekovnim državama, a predstavljao je zbor glavnih plemića zemlje koji se u Bosni najčešće javlja pod terminom „stanak”. Diplomatička građa povezuje instituciju stanka s Milima, a izvori o franjevačkom samostanu sv. Nikole bili su ključni pri ubikaciji ovoga mjesta. Arheologija je, pored toga, egzaktno konstatirala lokaciju kao mjesto gdje su se nalazili vladarski grobovi, posebno grob kralja Tvrtka I., o kojima najstarije pisane vijesti potječu iz XVII. stoljeća.
Dejan Zadro je analizirao dio epa dubrovačkoga diplomata Jakete Palmotića koji je nastao nakon 1667. godine za koji ovaj autor tvrdi da je za sada jedina pisana potvrda arheoloških dokaza o grobu Tvrtka I. u Milima.
Iako je uzeo u obzir sve ove činjenice, Pavo Anđelić ipak u vidu hipoteze (kako ju je sam označio) ističe mišljenje da su se bosanski državni sabori po pravilu održavali u Milima. Dubravko Lovrenović upućuje na prisutnost institucije sabora u srednjem vijeku u većem broju država istočno-središnje Europe. Ono što lokalitet Mile čini posebnim u bosanskoj medievalistici jest grobna crkva bosanskih vladara koja je ujedno bila i krunidbena crkva bosanskih kraljeva. (op. a. Ovdje je oznaka grobna za istu crkvu u kojoj se obavljala krunidba stavljena na prvo mjesto jer je grob prethodnih vladara bio važna pretpostavka za simboličnu dimenziju ceremonijala krunidbe kralja. O ustoličavanju bosanskih banova u historiografiji nije pisano s obzirom na nedostatak izvora, tako da se ne zna je li ono bilo popraćeno nekom vrstom ceremonije.) Osnovano se pretpostavlja da je ovdje bio sahranjen i ban Stjepan II. Kotromanić što implicira da je mauzolejni karakter crkve prethodio njezinoj namjeni za obred krunjenja kraljeva. Činjenica da je krunjenje na grobovima uglednih predaka čest običaj u srednjem vijeku, po Anđeliću dodatno ide u prilog određenja Mila kao krunidbenoga mjesta.
Rezidencija bosanskih banova i kraljeva
Samo dva kilometra zračne linije jugoistočno od Mila nalazila se aglomeracija utvrđenoga grada Visokog, s podgrađem Podvisokog koji se vežu za boravak i aktivnosti bosanskih vladara. Bosanski vladari djelovali su i u Moštrima koji su od Mila udaljeni nešto više od tri kilometra sjeverozapadno zračnom linijom. Upravo činjenica da su se u okviru prvotne Bosne (području Visočkoga polja) na tri ili četiri mjesta nalazile vladarske rezidencije tijekom postojanja srednjovjekovne bosanske države govori da ova institucija nije bila fiksirana za jedno mjesto te da je u terminu „dvor” samo djelomično sadržana misao o graditeljskom zdanju u kojem je boravio i djelovao vladar. Važno je istaknuti da su bosanski vladari, napose pored Visokog, za svoje boravište birali Sutjesku, Bobovac i kasnije Jajce, što dodatno ukazuje na to da simbolika mjesta, kontinuitet egzistiranja i monumentalna arhitektura nisu kategorije koje treba uzimati u razmatranje prilikom recepcije i shvaćanja pojma „dvor” u srednjovjekovnoj Bosni.
Najstarija vijest o Moštrima kao mjestu gdje vladar – ban obavlja svoje službene poslove i gdje funkcionira njegova kancelarija nalazi se u povelji bana Stjepana II. Kotromanića iz 1326. – 1329. godine.
Prema svjedočanstvu povelje kralja Tvrtka I. Hrvoju Vukčiću iz 1380. godine u Moštrima su se nalazili „dvori kraljevstva” što dodatno potencira crkveno-politički značaj ovoga lokaliteta. Moštre se u kontekstu vladarske djelatnosti u izvorima spominje do 1397., a već od 1399. godine pristižu vijesti o dvoru u Podvisokom.
Dvije vladarske isprave iz vremena od 1399. do 1421. godine izričito spominju kraljevski dvor u Podvisokom. U ovom razdoblju Podvisoki je često bilo rezidencija kraljeva Ostoje i Tvrtka II. i poprište izdavanja više povelja od strane ovih kraljeva.
Definitivno napuštanje „visočkoga područja” od strane kraljeva dogodilo se prije konačnoga pada Bosanskoga kraljevstva, a na ovu činjenicu ukazuju izvori osmanske provenijencije. Točno vrijeme kada su se Osmanlije učvrstili u Visokom i okolnom području nije utvrđeno, a prvi izvor koji ovo područje označava kao „visočku nahiju” potječe iz početka 1462. godine.
Franjevački samostan/i u srednjovjekovnom Visokom
Vrijeme učvršćivanja franjevaca u Bosni poklapa se s vremenom nastanka i uspona gradova i trgova, tako da su njihovi prvi i najvažniji samostani podignuti upravo u naseljima koja su predstavljala živa privredna središta gdje se mogao vršiti utjecaj na brojnije mase. Prvi franjevci dolaze u Bosnu krajem XIII. stoljeća, odnosno 1291. godine, a podizanje samostana uslijedilo je tek poslije osnivanja Bosanske vikarije 1340. godine. Vladar je bio suglasan s njihovim djelovanjem, a vlastela u doba Stjepana II. i Tvrtka I. nije imala vlasti nad ovim mjestima.
Povijesna literatura nema dileme o tome da je franjevački samostan sv. Nikole u srednjovjekovnim Milima najstariji u Bosni iako ne raspolaže točnom godinom njegova podizanja. Iz većine literature nije moguće razlučiti odnos ovoga samostana prema krunidbenoj i grobnoj crkvi bosanskih vladara ili pak radi li se o jednoj te istoj stvari. (op. a. Desanka Kovačević-Kojić, 1978., 282., ističe da se samostan u selu Arnautovićima, srednjovjekovno mjesto Mile, nalazio „uz crkvu sv. Nikole…”, dok na drugom mjestu, 292., bana Stjepana II., na osnovi franjevačkih kronika, označava kao osnivača samoga samostana sv. Nikole.)
U historiografiji je uvriježeno mišljenje da je izgradnja katoličkih crkava u Bosni s osnovnim karakteristikama gotičkoga stila, kao što je slučaj i s crkvom u Milima, vezana za dolazak franjevaca. Ove crkve posjeduju i neke specifičnosti karakteristične za franjevačko graditeljstvo u čitavoj Europi jer odražavaju društvene i misaone tendencije odricanja od posebnoga položaja Crkve otjelovljene u franjevačkoj arhitekturi prožetoj duhom profanoga. Ono što crkvu u Milima čini specifičnom u odnosu na ostale franjevačke crkve XIV. i XV. stoljeća u Bosni jesu njezine upečatljivo veće dimenzije od ostalih identificiranih franjevačkih crkava ovoga razdoblja i njezin mauzolejni karakter proistekao iz potreba javnoga kulta što stoji u izvjesnoj opreci s arhetipskim konceptom crkvenoga prostora koji kod franjevaca služi primarno propovijedi, a ne misi. Više je sabirna dvorana nego sakralni prostor, utjelovljuje prije „narodnu” nego „svećeničku crkvu”.
U neposrednoj blizini temelja crkve (ili crkvi) nema tragova ili ostataka temelja bilo kakve strukture koja bi ukazivala na postojanje samostanskih objekata. Plan otkopanih ruševina i groblja nakon revizijskih iskopavanja 1976. – 1977. godine ukazuju na upadljivu činjenicu da je neposredno područje oko istočne, južne i zapadne strane crkve zauzimala nekropola koju sačinjava najmanje sedamdesetak grobova. Arheološka istraživanja su u Milama vršena u dva navrata. Prvi put 1909. i 1910. godine koja je vodio Karlo Patsch, a onda ponovno 1976. i 1977. godine koja je vodio Pavo Anđelić. U istraživanjima je iskopano više od 100 grobnica i pronađen je veliki broj stećaka. Najznačajnije otkriće bilo je otkrivanje grobnih mjesta za koje se smatra da kriju grobnice Tvrtka I. Kotromanića i Stjepana II. Kotromanića.
Stoga su historiografska i epska djela Orbinija, Palmotića i Farlatija iz XVII. i XVIII. st. u kojima su sadržane informacije o grobovima bosanskih vladara u franjevačkoj crkvi u Milima (Mileševi kao sinonimu za Mile), a što ih je odredilo kao jedine pisane izvore o ovome problemu, zasnovani najvjerojatnije na nekoj nepoznatoj predaji ili nedovoljno preciznoj spoznaji o fenomenu Mila, franjevačkoga samostana sv. Nikole.
U teritorijalnoj i upravnoj organizaciji franjevačkoga reda na ovim prostorima samostan sv. Nikole zauzima posebno mjesto jer je bio glavno sjedište poglavara Bosanske vikarije, a zatim i središte tzv. Bosanske kustodije (niže redovničke uprave). Ostavljeno je otvoreno pitanje postojanja franjevačkoga samostana u Podvisokom koji Desanka Kovačević-Kojić na osnovi podataka pojedinih kroničara franjevačkoga reda identificira sa samostanom u Milima. S druge strane, Anđelić je analizom toponomastičkoga i arheološkoga materijala sagledanoga u svjetlu informacija koje u pisanim izvorima nedvosmisleno spominju franjevce i crkvu u Podvisokom zaključio da su franjevci osim samostana u Milima imali svoju kuću (s crkvom) i u samoj varoši Podvisoki. Anđelić je na osnovi toga što svi pisani dokumenti vezani za „staru Bosansku biskupiju” govore o Bosni kao njezinu sjedištu, činjenicu da je Visoko najstarije poznato sjedište političko-države vlasti u Bosni, situaciju na terenu gdje su na malom prostoru egzistirali krstjanska hiža u Moštrima, starija crkva u Milima (vjerojatno crkva sv. Kozma i Damjana koja se spominje u darovnici Bele IV. 1244. godine) i potencijalna lokacija Kulinove crkve u Biskupićima čija toponomastička podloga u imenu upućuje na sjedište biskupa i sjedište stare bosanske katoličke biskupije smjestio u područje srednjovjekovnoga Visokog u razdoblju od druge polovice XI. stoljeća do 1234. godine.
Umjesto zaključka
Status jednoga od najvažnijih političkih središta ovo mjesto zadržalo je do sredine XV. stoljeća. Ono po čemu područje Visokog plijeni posebnu pažnju u bosanskoj medievalistici jest crkva u Milima u kojoj je vršen čin sahranjivanja i obred krunjenja bosanskih vladara.
O tome da je franjevački samostan sv. Nikole u Milima kod Visokog bio najstariji i jedan od najznačajnijih samostana u srednjovjekovnoj Bosni povijesna znanost nema dileme s obzirom na brojnost i nedvosmislenost izvora koji ga spominju u kontekstu vremena nastanka i pozicije u horizontalnoj i vertikalnoj strukturi franjevačke redovničke uprave. Također, važni ostaci sakralne arhitekture u vidu temelja crkava u Milima nisu dublje stilski analizirani niti dovođeni u širi kulturološki kontekst putem adekvatnih analogija, tako da i povijest umjetnosti ima još toga kazati o srednjovjekovnom Visokom jer i likovne forme, sadržane i na drugim fragmentima spomenika materijalne kulture, mogu biti blagorodan izvor informacija.
