Općine u Federaciji su već desetljećima mali feudi, što je omogućeno nuspojavama par loših odredbi federalnog zakona koji definiše općine
Zbog ogromne razlike u snazi načelnika i vijeća, “sposobnim” načelnicima je prelahko “obezbijediti” beskrajnu podršku vijeća.
Tako je vijeće, umjesto ozbiljnog organa odlučivanja, svedeno na grupu glasnih predstavnika mjesnih zajednica, mjesne zajednice svedene na kućne savjete ulaza iz kojih dolazi par aktivnih ljudi, a kućnih savjeta mahom i nema, samo da se čisti ulaz.
Jedan od uzroka ogromne razlike u snazi jeste velika peripetija “nuklearnog rješenja” tj. jedinog upotrebljivog oružja koje vijeća imaju protiv načelnika s kojim se ne slažu: OPOZIVA.
Zakon je propisao da se načelnike bira direktno, umjesto da ih npr. imenuje većina u općinskom/gradskom vijeću. Sličnije Predsjedništvu nego npr. kantonalnoj vladi.
Stoga je i postupak smjene načelnika trofazan (većina vijećnika izglasa opoziv -> organizuje se referendum -> ako prođe referendum, organizuju se novi izbori).
Ovo uvodi nesigurnost u proces, uvodi prilične novčane troškove (referendum u Starom gradu koštao je cca 150.000 KM na cca 35.000 birača), doslovno se ne isplati u zadnjoj godini mandata, i generalno je zbog nepopularnosti izbjegavano kao mehanizam jer čak i kad je vijeće u pravu, opcije koje zagovaraju opoziv mogu zbog njega “fasovati” na referendumu ili novim izborima (“svi su isti” itd.)
Ono čemu svjedočimo proteklih sedmica jeste da općinska vijeća počinju koristiti “nuklearna rješenja”.
Uzrok se vidi u tome da je dio novih načelnika mislio da je načelnička nedodirljivost ugrađeni dio sistema, a u biti je posljedica načina vladanja OLAKŠANOG sistemom. Nije isto!
Sada postaje donekle PRIHVATLJIVO OPOZIVATI.
To se može smatrati malim, ali dobrim korakom za našu demokratiju.
Mogućnost masovne upotrebe nuklearnog oružja vodi ka nuklearnom balansu sile, odnosno lekciji načelnicima da im podrška vijeća ipak treba, kakva-takva. Ali i lekciji vijećnicima da opoziv sa tankom pripremom i razlozima može biti bumerang.
Idući, veći korak, bi bio da se ukine zakon kojim načelniku ne treba vijeće da bi donio budžet. To bi novčanik pomaklo iz domene načelnika u domen i načelnika i vijeća, što balansira moć.
