Na današnji dan 1.11.1995. godine u američkoj bazi Wright-Patterson pored Dejtona u Ohaju počeli su pregovori koji će u konačnici zaustaviti rat u Bosni i Hercegovini i donijeti državno uređenje kakvo imamo i dan danas.
Dan prije početka pregovora delegacije su počele da pristižu u zračnu bazu, a odabir ove lokacije nije bio slučajan. Uslovi u samoj bazi su bili prilično spartanski te su više podsjećali na neki studentski dom ili internat.
Delegaciju Bosne i Hercegovine tokom dejtonskih pregovora činili su: Alija Izetbegović, Haris Silajdžić, Krešimir Zubak, Jadranko Prlić, Miro Lazović, Ivo Komšić i Muhamed Šaćirbegović, te kao pravni eksperti: Kasim Trnka, Kasim Begić i Džemil Sabrihafizović.
Pregovore je vodio savjetnik američkog sekretara i dugogodišnji diplomata Richard Holbrooke, a kao model je uzeo sporazum u Camp Davidu koji je okončao Arapsko-izraelski rat. Kao i u Camp Davidu sudionicima pregovora je bilo zabranjeno da se obraćaju medijima, a tadašnji američki državni sekretar Warren Christopher obavijestio je predsjednika Billa Clintona da će nakon otvaranja pregovora “radio biti ugašen”. Cilj je bio izbjeći proglašavanje “pobjeda” ali i pritiska koji bi uslijedio nakon “curenja” informacija.
Najveće pitanje je bilo zašto je za osnovu pregovora prihvaćen prijedlog kontakt grupe o državi sa dva entiteta iako su okolnosti na terenu omogućavale drugačiji ishod i odustajanje od podjele i od same ideje Republike Srpske.
Holbrooke je prilikom jednog intervjua to detaljno opisao.
“To je bilo kad je bombardovanje (srpskih položaja) bilo na vrhuncu uspješnosti, druga nedjelja septembra, i ‘tomahawksi’ su razvalili komandni i kontrolni sistem u Banjoj Luci i Srbi su bili ranjivi i u bijegu i Sjedinjene Države su se suočavale s dva moguća izbora: jedan je; da se odbaci plan kontakt grupe i da se ohrabri hrvatsko-muslimanska ofanziva da dobiju rat i da se napusti podjela i koncept sa dva entiteta kontakt grupe; a drugi da iskoristimo te okolnosti da najzad provedemo plan kontakt grupe. Bili smo vrlo svjesni da je u vrijeme kad smo počeli pregovore teritorijalna podjela bila oko 70 prema 30 posto u korist Srba i da se sada ubrzano približavala omjeru 50 prema 50. Odlučili smo da se držimo plana kontakt grupe.”
Holbrooke je podsjetio i kako ga je Milošević molio da zaustave hrvatsko-bošnjačku ofanzivu na Banju Luku te zbog čega je i on bio protiv oslobođenja ovog grada
“Imajući u vidu enorman broj izbjeglica u regionu, nismo mislili da je bilo ispravno, bilo moralno, etički ili politički, da ih pustimo da uzmu Banju Luku. Tako smo otišli u Zagreb i 19. septembra imali taj bučan sastanak s Izetbegovićem i Tuđmanom i tražili da se zaustave prije nego što dođu do Banje Luke. Tuđman je planuo na sastanku i derao se na Izetbegovića: ‘Mi smo uradili 80 posto osvajanja’!“
Sami pregovori su držani u tajnosti i od samog vrha u Washingtonu a samo tri člana tima; general Wesley Clark, Don Kerrick i Jim Pardew su slali izvještaje koje je prethodno odobravao Holbrooke.
Prilikom otvaranja pregovora predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović je pokazivao nezadovoljstvo jer je do razgovora došlo u trenutku kada je Armija BiH počela da niže velike uspjehe. U jednom trenutku se čak razmišljao da li da prisustvuje pregovorima zbog dvoentiteskog predloška no državni sekretar Christopher i Holbrooke su ga uvjeravali da rat može biti pravedno okončan te da će uslijediti velika podrška bosanskoj armiji i ekonomiji.
Sekretar Christopher je na neki način i ucjenjivao Izetbegovića izražavajući zabrinutost zbog navodnog utjecaja Irana i velikog broja mudžahedinskih boraca.
“Moram biti vrlo jasan s vama, i jedan mudžahedin je previše”, Christopher je spočitao Izetbegoviću.
Istog dana Christopher se sastao i sa predsjednikom Hrvatske Franjom Tuđmanom od kojeg je tražio da ojača bosanskohercegovačku federaciju, ali i sa predsjednikom SR Jugoslavije Slobodanom Miloševićem kojemu je obećao ukidanje sankcija ukoliko se potpiše sporazum.
Na kraju otvaranja pregovora ponovo se obratio državni sekretar Christopher te poručio:
“Mi smo danas ovdje da bismo dali Bosni i Hercegovini šansu da bude zemlja u miru a ne polje smrti a za to se moraju ispuniti četiri ključna uslova: prvo, Bosna treba da ostane cjelovita zemlja s jedinstvenim međunarodnim personalitetom; drugo, rješenje treba da uzme u obzir posebnu historiju i značaj Sarajeva i treće, moraju se poštovati ljudska prava i oni koji su odgovorni za zlodjela moraju odgovarati”.
Pregovori su trajali 21 dan a nakon mnogo ucjena, prijetnji i pritisaka na sve strane uspješno su okončani a Bosna i Hercegovina je dobila trajni mir. Zadnjeg dana pregovora iz Bijele kuće se obratio tadašnji američki predsjednik Bill Clinton i poručio:
“Nakon gotovo četiri godine i 250.000 ubijenih, dva miliona izbjeglica i zlodjela koja su zapanjivala ljude širom svijeta, narod Bosne konačno ima priliku da se od užasa rata okrene obećanju mira”.
