Zavisnost od država drugačije geostrateške orijentacije, kao što su Rusija i Kina, jeste u središtu javne debate u Evropskoj uniji. No, koliko je Zapad zavisan od Turske?
Od napada Rusije na Ukrajinu, Evropljani su počeli da raspravljaju o svojoj zavisnosti od zemalja koje ne dijele njihove vrijednosti. Debata je prožeta kajanjem zbog bliske saradnje sa ovim zemljama u prošlosti.
Međutim, šta je s Turskom? To je zemlja koja je proteklih godina često u zapadnim medijima ocjenjivana negativno, uglavnom jer brojne odluke i izjave Ankare nisu dočekane sa odobravanjem u zapadnim državama i javnosti.
U posljednjem izvještaju o Turskoj objavljenom prije dvije sedmice, Evropska komisija je kritikovala političko usmjerenje Turske: “Funkcionisanje turskih demokratskih institucija je i dalje ozbiljno narušeno. Tokom perioda izvještavanja, nastavljeno je demokratsko nazadovanje i duboka politička polarizacija”.
Tursko ministarstvo vanjskih poslova oštro je reagovalo na izvještaj, optužujući Evropsku uniju za “nedostatak strateškog pristupa i vizije” i za “pristrasni stav” prema Turskoj.
Težnje Ankare za većom ulogom na globalnoj sceni prati njena sve agresivnija nacionalistička retorika prema zapadnim partnerima. Danas Turska, kandidat za pristupanje EU, nije ono što Zapad želi da ta zemlja bude, ali je i dalje važan igrač u globalnoj politici. Evo nekoliko razloga zašto zapadne prijestolnice zavise od Ankare.
1. Posrednik s kojim žele da razgovaraju i Moskva i Kijev
Ruski agresorski rat u Ukrajini Turskoj je donio diplomatsku priliku. Već u prvim danima invazije, Turska se pojavila kao nezamjenjivi posrednik između Rusije i Ukrajine, pošto zapadne zemlje nisu pokazale entuzijazam za razgovore sa Rusijom. Ankara ima dobre odnose i sa Moskvom i sa Kijevom – što je rijedak slučaj u današnje vrijeme.
Tako je Turska počela da služi kao kanal za rješavanje velikih problema, kao što je izvoz žita iz ukrajinskih luka, od kojeg svijet u dobroj mjeri zavisi. Ukrajina je prije rata bila jedan od najvećih svjetskih izvoznica pšenice, kukuruza, ječma i suncokretovog ulja. Sporazum između Rusije i Ukrajine, kojim je omogućen izvoz žitarica, potpisan je uz posredovanje Turske i Ujedinjenih nacija u julu u Istanbulu.
Osim toga, Turska sve do danas važi kao najvjerovatnije mjesto budućih mirovnih pregovora između dvije strane.
2. Saveznik čije je zeleno svjetlo apsolutno neophodno
Turska je članica NATO-a od 1952. godine. Činjenica da čini drugu po veličini armiju alijanse poslije Sjedinjenih Američkih Država, Turskoj daje status glavnog činioca sigurnosti u transatlantskom savezu. Smještena na jugoistočnom krilu alijanse, Turska je u osnovi granica NATO-a prema Siriji, Iraku, Armeniji, Azerbejdžanu, Gruziji i crnomorska granica prema Ukrajini i Rusiji.
Švedska i Finska pokušavaju da ubijede Tursku da pristane na njihov ulazak u NATO. Da bi država mogla da bude članica NATO-a, obavezno je odobrenje svakog pojedinačnog saveznika. Turska i Mađarska su trenutno jedine dvije zemlje koje nisu odobrile pristupanje dvije nordijske države alijansi.
Prošle sedmice je novi premijer Švedske Ulf Kristersson napisao pismo turskom predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoganu, tražeći sastanak na kojem bi razgovarali o tom pitanju. Sastanak će biti održan u Ankari. Turska optužuje Švedsku i Finsku da su sigurno utočište za članove Radničke partije Kurdistana (PKK) koju su Ankara, ali i Washington i Brisel stavili na listu terorističkih organizacija. Turska poziva Štokholm i Helsinki da turskim vlastima isporuče navodne članove PKK.
3. Faktor pristupačne sigurnosti
Sve veći uspjeh odbrambenih investicija Ankare čini Tursku dodatno važnom za Zapad. Uspon turske odbrambene industrije učinio ju je važnim igračem koji direktno utječe na zapadne interese. Naoružane bespilotne letjelice Bayraktar TB-2 turske proizvodnje pokazale su se kao veoma učinkovite u više sukoba proteklih godina. Prema izvještaju Akademije Vojske Njemačke za sigurnosnu politiku (BAKS) iz prošle godine, turski dronovi imali su odlučujuću ulogu u pobjedi Azerbejdžana u Nagorno Karabahu.
Danas oni imaju veliku ulogu i u ratu u Ukrajini, pošto su navodno pomagali ukrajinskoj vojsci u odbrani teritorije od ruskih snaga. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski prošlog mjeseca odlikovao je Haluka Bayraktara, generalnog direktora kompanije Baykar, proizvođača dronova Bayraktar, zahvalivši Turskoj na podršci Ukrajini u ratu.
Niska cijena Bayraktara čini Tursku jedinstvenim partnerom za zemlje koje sebi ne mogu priuštiti skupu vojnu opremu ili istraživanja, ali traže alternativu. Prema junskoj publikaciji Njemačkog instituta za međunarodnu politiku i sigurnost pri Fondaciji nauka i politika (SWP), prodaja oružja Africi “naglo raste i čini Tursku sve većim dostavljačem oružja na kontinentu”.
4. Ključni igrač u ranjivosti Evrope
Činjenica da Turska graniči sa mnogim zemljama na jugu i istoku ne samo da joj pruža kapacitete u pogledu njene odbrambene politike, već i u pogledu ranjivosti EU u oblasti migracione politike. Erdogan se nije ustručavao da u prošlosti više puta zaprijeti Briselu, Berlinu i drugim evropskim prijestolnicama “otvaranjem vrata”, što bi tehnički značilo da bi izbjeglice tada imale otvoren pristup Evropi.
Prijetnje Ankare su objektivno donijele rezultate, jer je 2016. sklopljen sporazum o izbjeglicama između EU i Turske. Njime je predviđena isplata šest milijardi eura Turskoj, a zauzvrat bi Turska zbrinula izbjeglice na svojoj teritoriji.
5. Zemlja s lojalnom dijasporom
“Više od 60 posto Turaka u Njemačkoj glasalo je za Erdogana”, ovako su brojni njemački mediji 2018. prokomentarisali izbore u Turskoj. Činjenica je da je značajan procenat turske zajednice u Njemačkoj privržen turskoj državi. Čak se i svjetski poznati nogometaš Mesut Ozil, koji je bio uspješan reprezentativac Njemačke i dobio nagradu za integraciju, fotografisao s Erdoganom. To je bila prekretnica u njegovoj karijeri i izazvalo je debatu o integraciji Turaka u Njemačkoj.
Druga komponenta pitanja jeste domaća sigurnost. Prema njemačkoj Saveznoj kancelariji za ustavnu zaštitu, postoji više radikalnih ideologija koje prijete njemačkom ustavu, a potiču iz Turske. Pored islamističkih grupa, u Njemačkoj su organizovani i ultranacionalistički “Sivi vukovi”, simpatizeri kurdske PKK, kao i lijevo ekstremističke grupe koje su pod nadzorom državnih službi. Događaji u Turskoj utječu na dinamiku između ovih grupa, a u nekim slučajevima i turska država direktno utječe na organizacije, kao što su “Sivi vukovi”.
6. Turska kao gasno čvorište budućnosti?
Pored svih navedenih tačaka, Turska bi možda mogla da posluži kao rusko gasno čvorište za evropske potrošače. Ruski predsjednik Vladimir Putin je prije dvije sedmice predložio preusmjeravanje plina iz Sjevernog toka u Tursku. Moskva je voljna da u saradnji sa Turskom osnuje novo čvorište, odakle bi onda Evropa kupovala ruski plin. Sve u svemu, uprkos negodovanju zapadne javnosti, Turska ostaje težak, ali nezaobilazan partner.
