Denis ŠVRAKIĆ - Valterportal. https://valterportal.ba/trojka-i-kulturkampf-okretanje-ka-individualnim-slobodama/

TROJKA I “KULTURKAMPF”: Okretanje ka individualnim slobodama – Denis ŠVRAKIĆ

17/06/2024
minuta čitanja

Kada govorim o Trojci, zapravo mislim na napredak u kolektivnoj svijesti o slobodi, gdje je Trojka rezultat, a ne pokretač tog procesa. Dakle, govorim o podruštvljavanju društva, odnosno o procesu u kojem se društvene snage i svijest sve više okreću ka individualnim slobodama. A što se tiče kulturkampfa – ako bude potrebno, ćeraćemo se do sudnjeg dana.

Na proljeće 2010. godine prvi put sam posjetio Zagreb. Na zagrebačkom Hipodromu je te – pokazaće se – kišovite subote nastupala Metalika, a ja sam s trojicom prijatelja, od kojih jedan na moju veliku tugu nije više među živima, otputovao vozom u hrvatsku prestonicu da – kako bi rekla braća Hrvati – nazočim koncertu.

Naša putešestvija nalikovala je nekoj priči koja pripada više bit književnosti nego li stvarnom životu, a da je kojim slučajem Hanter S Tompson ili neki njemu slični predstavnik gonzo novinarstva s nama tada drugovao, mogao je bez po muke zapisati južnoslovenske Paranoje u Las Vegasu.

Hoću reći da je naša trodnevna posjeta Agramu bila ispunjena raznovrsnim i neobičnim iskustvima. Već od samog putovanja i pretresa na granici, pa sve do trenutka kada smo, kupujući pivo u supermarketu, prišli članovima jednog opskurnog treš metal sastava iz Kalifornije koji se zvao High on Fire, misleći da su oni – kao i mi – doputovali da slušaju koncert, ali ne znajući da će – za razliku od nas – oni kao predgrupa na njemu nastupiti.

Te večeri su nas kombijem Turističke zajednice grada Zagreba odvezli u neku ocvalu birtiju, gdje su nas ti naši novi drugovi iz Amerike dobro najeli, još bolje napili a na kraju nam na poklon dali VIP pozivnice za koncert. Zahvaljujući njima, sutradan smo pred kapijama Hipodroma mogli da prodamo naše ulaznice C kategorije po mnogo većoj cijeni i da se kući vratimo s više novca nego što smo iz Sarajeva ponijeli.

Zbog te moje čudnovate, inauguralne posjete Zagreb će mi ostati u lijepom sjećanju, pa ću tek docnije, posjećujući ga još mnogo puta, razumijeti Matoševe riječi da „Zagreb nije selo, a nije ni velegrad, pa je zbog toga tako dosadan, tako silno dosadan“, a „naročito kad zaintače vječna ta zvona, kad dosade i novine u kafani, pa se bulji na ulicu u kišu i u ista poznata lica na kojima čitaš vječno jedno te isto s prekrasnom nadom da ćeš se i na Mirogoju u njihovom društvu jamačno dosađivati“.

Pripadam starinskoj školi mišljenja koja smatra da svaka prva posjeta nekoj zemlji ili kulturnoj prestonici iziskuje elementarnu pristojnost – premijerno ili ponovno čitanje njenih najboljih pisaca i gledanje najreprezentativnijih filmova njene nacionalne kinematografije. Budući da je svrha moje posjete Zagrebu bila odlazak na koncert rokenrola a ne hodočašćenje njegovih mnogobrojnih muzeja i kulturnih ustanova, Moderne galerije, palatâ Kolmar i Vojković, kućâ Rado i Popović s reljefima Ivana Meštrovića, Štrosmajerove galerije starih majstora, Hrvatskog narodnog kazališta, Meštrovićevog paviljona itd., odlučio sam da pred put pogledam dokumentarni film Igora Mirkovića, “Sretno dijete” (2004) – nostalgični autobiografski prikaz autorove adolescencije u SR Hrvatskoj tokom kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih.

Film dočarava vrijeme kada su pank i novi talas tek počeli osvajati jugoslovensku scenu, te sadrži dragocjene intervjue i rijetke arhivske snimke nekih od najbitnijih bendova tog vremena, poput Azre, Filma i Haustora iz Zagreba, gdje se odvija veći dio radnje, ali i Električnog orgazma i Idola iz Beograda, te Pankrta i Buldožera iz Ljubljane.

Nekoliko godina pred, a i u deceniji nakon Titove smrti, oko dvjesto metara Masarykove ulice postalo je žarište novog talasa. U toj ulici, pravom malom kreativnom mikrokosmosu, okupljali su se umjetnici, muzičari, dizajneri, strip crtači, fotografi, glumci i novinari. Iako u Mirkovićevom filmu niko ne može da objasni zašto je novi talas procvao baš ovdje, većina vjeruje da je ključnu ulogu odigrala blizina dvaju važnih fakulteta – Akademije dramskih umjetnosti i Pravnog fakulteta.

Ova sinergija akademskog života i kreativnog stvaralaštva stvorila je savršenu podlogu za procvat umjetničke scene, gdje su se ideje rađale na svakom koraku, a umjetnici i omladinci dijelili svoje maštarije i inspiracije u kultnim kafićima Kavkaz, Blato i Zvečka.

Dakle, taj učmali i do zla boga monotoni Zagreb, raspet između miteleuropske malograđanštine i samoupravnog sivila, koncem sedamdesetih i tokom osamdesetih godina XX vijeka doživio je kreativnu eksploziju strasti i slobode.

SARAJEVSKI NOVI VJETAR

U Sarajevu, ubrzo nakon moje prve posjete Zagrebu, zapuhao je novi vjetar. To su bile godine kada su djeca sarajevske kaldrme, koja nisu imala živa sjećanja na rat, počela ulaziti u pubertet ili prelaziti u dvadesete. Ta su djeca prethodno odrastala po sarajevskim parkovima i javnim površinama – FIS parku, šetalištu Obale Maka Dizdara, velikom parku, platou Skenderije – prije nego ih je gradska legislativa, pod pritiskom SDA a posljedično i IVZ, najurila s tih mjesta raznim zabranama s ciljem odbrane „javnog morala“. Prethodno su oni nešto stariji, uključujući i mene, doživjeli sličnu sudbinu kada su se mnoga naša generacijska okupljališta poput Interneta, Bejsmenta, SA Kluba i Labirinta zatvorila pod nerazjašnjenim okolnostima, ali uz očit upliv vlasti. Ipak, to su bile godine kada smo ušli u Šengen, te smo napokon mogli slobodno putovati, upoznavajući nove kulture i stilove života.

Tada je osnovano Art House kino Kriterion na Obali Kulina bana. Ovo kino, koje je postalo dom za mlade, progresivne i kreativne ljude, organizovalo je izložbe, postavke umjetničkih instalacija, koncerte, filmske projekcije, LGBTQ+ događaje i zabave.

Ubrzo je, u ulici Kundurdžiluk na Baščaršiji, nedaleko od nekadašnje Gradske kafane, otvoren Pussy Galore, najbolji noćni klub koji je ikada radio u Sarajevu, a koji je tih godina predstavljao oazu autonomne ekspresije, kreativnosti, seksualnih sloboda i hedonizma. Ustvari, bilo bi pogrešno nazvati ga samo noćnim klubom. Bio je sve: izložbeni prostor, umjetnički hab, mjesto za književne promocije, kafić danju i diskoteka noću. Ako ste bili mladi student režije, tu biste dolazili ugovoriti glumce; ako ste vodili IT startap, tu biste pronalazili grafičke dizajnere; ako ste bili talentovani pisac, tu biste upoznavali ilustratore; ako ste bili mladi muzičar ili DJ, tu biste sreli producente. Istodobno, poslovao je kafić Delikatesna pored Akademije scenskih umjetnosti – kafić koji i danas postoji. Nadalje, tu je bio klub Podrum, namijenjen samo pravim pravcatim noćnim skitnicama, te Mucha Lucha – prvi sarajevski blokparti koncept.

Ovi objekti bili su nosioci sarajevske društvene i kulturne revolucije, mjesta na kojima su se okupljali oni koje današnja opozicija pežorativno naziva F. G. R. i Jugobalijama; tu je 2013. naivno rođena Bebolucija kao važan pojavni oblik savremenog aktivizma; u tim objektima se razvila danas regionalno poznata sarajevska škola elektronske muzike; tu je svoje divne knjige prodavao Boris Lalić; tu je kao mlada studentkinja radila danas evropski poznata set dizajnerka sa pariškom adresom, Soraja Čehić; tu ste mogli sresti danas uspješne modne kreatorke, Enu Dujmović i Adelu Hodžić, kako razgovoraju o svojim kreacijama; tu ste mogli drugovati sa mladim rediteljima Alenom Šimićem, Zulfikarom Filandrom, Draženom Krešićem, pa i mojom malenkošću; tu ste mogli plesati sa inspirativnim slikarima, Rikardom Druškićem i Kerimom Mušanovićem; tu je svoj zanat pekao Adnan Lingo, danas najbolji – i to zvanično – event fotograf na prostorima stare Jugoslavije te jedan od nas četvorice prijatelja iz uvodne zagrebačke priče; tu ste mogli primijetiti danas jednog od najznačajnijih modnih fotografa jugoistočne Evrope, Edvina Kalića, kako đuska s društvom; u tom kulturnom okruženju, daleko od zvaničnih institucija, nastali su festivali vrijedni hvale, kao što su Pop Art i Pop-Up!, Beton Fest i Omladinski filmski festival. Tu je oblikovan prepoznatljiv ulični žargon i humoreskni cinizam spram života, koje su utjelovili Helem Nejse i Bruco, Braco, Bruda i Brada; tu su zapaljene iskre koje će docnije omogućiti Bazerdžan, Lisicu, Sarajevo Dance Cartel, Garden of Dreams, Matinee, Fasada Fest, Kutchu, Fashion.Beauty.Love, galeriju Manifesto itd.

Ovo je bio novi dašak nade, koji je nastao uprkos, a ne zahvaljujući sistemu.

Međutim, ubrzo je uslijedila kontrarevolucija. Njen simbolični prapočetak ja vidim u izjavi Reis-ul-uleme Mustafe Cerića 2011. godine, a u kojoj je eksplicitno zaprijetio Sarajevskim proljećem, u slučaju da ocjena iz vjeronauke bude izbačena iz prosjeka u školama u Sarajevskom kantonu.

Nedugo zatim, uvedene su drakonske kazne za konzumaciju alkohola na javnim površinama, a termin SFF-a počeo se iz godine u godinu pomjerati, ovisno o željama Rijaseta. Paralelno s tim dešavanjima, došlo je do medijskog povampirenja. Turski list na bosanskom jeziku, Stav, zatim botovska stranica Vox, te danas zaboravljeni Saff počeli su s proizvodnjom javnih histerija i moralnih panika, a ubrzo je nastupilo i nasilje.

Prvi na udaru bio je Kriterion. Nakon više incidenata u periodu 2012 – 2015., haranga je kulminirala 4. marta 2016. godine, kada su – prema policijskom izvještaju – četiri mladića upala u kafić, uzvikivala pogrdne riječi, vrijeđala i prijetila nasiljem, gađala prisutne bocama, pepeljarama i čašama. Osoblju su prijetili spaljivanjem kafića i bacanjem bombe ako pozovu policiju. Kriterion se ubrzo zatvorio. Slična sudbina zadesila je i Pussy Galore, koji se našao na direktnom udaru opštine Stari grad kao plod kulturkampfa kojeg je zeleni sistem vodio. Apsolutno sve je urađeno da se objektu onemogući rad – od kaznih za odvoz smeća, do slanja uličnih batinaša da odvraćaju goste. Ni on nije opstao, a njegova vlasnica Sanja, jedna od najživopisnijih i najdražih ljudskih pojava u tadašnjem Sarajevu, danas je stanovnica Španije.

NAPREDAK U KOLEKTIVNOJ SVIJESTI O SLOBODI

S druge strane, formalne institucije kulture bile su ili klinički polumrtve, kao što je bio slučaj sa Zemaljskim muzejom, ili, poput Narodnog pozorišta, dinosaurusovske, odrođene ustanove koje su bile u raskoraku s vremenom i čija su vrata bila zatvorena za ma kakvu inovaciju i mladost. S tim u vezi, vrijedi se prisjetiti jedne popularne ali i simptomatične pošalice iz toga vremena: jeb’o melatonin kad možeš u Narodno na predstavu!

A onda su došli sudbonosni izbori 2018. godine.

Da ne bude zabune, ne idealizujem trenutnu vlast, baš kao što 2018. nisam idealizovao Šestorku. Smatram da onog trenutka kada intelektualac idealizuje neku vlast, gubi sebe. Mnogo se govorilo i pisalo o raznim aferama Trojke, od nepotizma i stranačkog zapošljavanja do korupcije i iracionalnog javnog zaduživanja – i sâm Valter je mnogo toga obznanio i dokazao. Dakle, daleko od toga da je smatram idealnom, pa čak i prihvatljivom.

Međutim, uprkos svemu tome, pod ovom vlašću pripadnici LGBTQ+ zajednice ponosno šetaju ulicama tokom sarajevskog Prajda umjesto da budu prebijani u svojim izolovanim kafićima. Pod ovom vlašću, progresivni društveni prostori nisu zatvarani pod pritiskom teokratske lokalne vlasti, već se život progresivno seli u javni prostor. Pod ovom vlašću, kultura napokon izlazi na ulice, pozorišne predstave u Narodnom pozorištu se ne zabranjuju zbog bogohuljenja, a muzeji ponovo otvaraju svoja vrata posjetiocima.

Fasade se renoviraju, parkovi se uređuju, tramvaji se nabavljaju, festivali se organizuju, predstave se igraju, turizam cvjeta, koncerti se održavaju, i zaista se može zamisliti život u ritmu muzike za ples.

Trojka mora biti svjesna svoje istorijske odgovornosti, jer ako postane slična onima koje su građani jednom razvlastili, ugasiće i posljednju nadu.

Kada govorim o Trojci, zapravo mislim na napredak u kolektivnoj svijesti o slobodi, gdje je Trojka rezultat, a ne pokretač tog procesa. Dakle, govorim o podruštvljavanju društva, odnosno o procesu u kojem se društvene snage i svijest sve više okreću ka individualnim slobodama.

A što se tiče kulturkampfa – ako bude potrebno, ćeraćemo se do sudnjeg dana.

(Valterportal)

Idina vrh