Termin konsenzus je općeprisutna kategorija političkom životu Bosne i Hercegovine. U uređenju složenom uređenju koje naglašava tri konstitutivna naroda i ostale građane kod donošenja odluka kao polazište se konstinuirano postavlja konsenzus
U najkraćem konsenzus bi bila jednoglasna odluka i koja je u suprotnosti sa vladavinom većine te se traži najveća moguća saglasnost unutar neke grupe. Traganje za konsenzusom je itekako važno u kontekstu osiguravanja svim grupama da bi se čuo njihov glas, ali i da bi se spriječila bilo kakva dominacija većine u procesu donošenja odluka.
Na posljednjoj sjednici Predsjedništva BiH glasovima 2:1 usvojen je prijedlog zakona o transportu prirodnog gasa, koji će biti proslijeđen Parlamentu BiH. Konsenzusa nije bilo jer je Željka Cvijanović (SNSD) glasala protiv i ona će ovu odluku izgledno poslati na glasanje u Narodnu skupštinu RS-a.
Takav potez Cvijanović podržao je i predsjednik opozicionog PDP-a Branislav Borenović. Onje poručio da je Cvijanović preglasana i da je to neprihvatljivo.
“Preglasavanje u Predsjedništvu BiH je neprihvatljivo i kontraproduktivno kao i njihovo predlaganje zakona koji su neusaglašeni te izlaze iz postojećih okvira funkcionisanja BiH. Članovi Predsjedništva BiH, posebno bošnjački, ali i svi predstavnici zakonodavnih i izvršnih struktura u BiH moraju biti svjesni da samo konsenzus, dogovor i usaglašeni stavovi u skladu sa ustavnim nadležnostima mogu imati prohodnost u Parlamentu BiH i voditi ka nekom napretku. Sve ostalo je dnevnopolitički populizam, avanturizam i anarhija”, poručio je Borenović.
Dakle, prema tumačenju lidera PDP-a prohodnost u državnom parlamentu ne može imati ništa u vezi čega ne postoji konsenzus i ništa drugo ne može voditi napretku. Prema tome država BiH je osuđena da čeka konsenzus kako bi usvajala odluke, bez obzira na glasanje u parlamentu.
Takvom logikom BiH neće riještiti mnogo svojih pitanja pa ni zahtjeve SNSD-a da se izbace strane sudije iz Ustavnog suda, zatim ni zakon o državnoj imovini, zakon o gasu, a izgledno ni izborni zakon.
I bez obzira na sve prednosti i neku vrstu zaštitnićkog odnosa koji konsenzus pruža, sve je vidljivija zloupotreba tog pojma u procesu političkih obračuna. Jer da bi se postigao konsenzus svaka strana koja učestvuje mora se odreći nečega da bi se dogovor pronašao na sredini ili najmanjoj zajedničkoj tački. Problem nastaje kada se konsenzus tumači kao pristanak drugih na zahtjeve koje vi istaknete. A na primjeru politike BiH je zarobljena i to sve intenzivnije u takvim shvatanjima konsenzusa.
Konsenzus jeste potreban, ali ne može biti sredstvo ucjena i paušalnih pristupa. A problem postaje još veći ako se kompletna politička klima brani definicijom konsenzusa.
