Vrijeme upisa maturanata na fakultete u Bosni i Hercegovini je vrijeme kada se javnost iznova iznenadi smanjivanjem ukupnog broja studenata, ali i time da se neka akademska usmjerenja zbog nezainteresovanosti mladih nalaze pred gašenjem
Univerzitet u Sarajevu je u studijskoj 2022./2023. godini raspisao konkurs za prijem 6.136 studenata, a nakon prvog roka na prvi ciklus i integralne studije upisalo se 3.459 budućih studenata.
Najveći interes budući studenti su pokazali za tehničke nauke i grupaciju medicinskih nauka. Jedan od razloga osim toga što su ove struke izrazito tražene na tržištu rada jeste i to da je Kanton Sarajevo donio odluku da finansira sve studente koji prvi put upisuju prvu godinu prvog ciklusa IT studijskih programa na Elektrotehničkom fakultetu i Prirodno-matematičkom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.
Sa druge strane nijedan budući student nije na prvom roku želio upisati perzijski jezik, ruski jezik, sociologiju i etnologiju ili nastavnički smjer biologije.
Činjenica je da tržište rada nudi velike mogućnosti studentima koji završe fakultete ili odsjeke vezane za IT struku. Ovi studiji nude brzi pronalazak posla, dobra primanja, ali i velike mogućnosti za odlazak vani nakon završetka studija.
Društvene nauke u problemu
Fakulteti iz grupacije društvenih i humanističkih nauka u bosanskohercegovačkom sistemu nude neizvjesnost po završetku studija u pogledu pronalaska posla. Nastavnička zanimanja ne nude ni stalno zaposlenje, a ni primamljiva primanja. Uz to se u postojećem sistemu ove studije posmatraju kao teret društvu i državi te da ne stvaraju nove materijalne vrijednosti.
Ipak, postavlja se pitanje da li jedna država može sačuvati svoju suverenost i tradiciju ukoliko prepusti da centri za proučavanje historije budu van njene teritorije. Da li jedan narod može sačuvati svoju kulturu ukoliko ostane bez naučnog proučavanja vlastitog jezika i književnosti? Da li se jedno društvo može smatrati civilizovanim bez da ima studije i proizvodi stručnjake za strane jezike i kulture ?
O pitanjima vezanim za društvene i humanističke nauke u Bosni i Hercegovini razgovarali smo sa doktorom Amirom Duranovićem, profesorom na Odsjeku za historiju, Filozofskog fakulteta u Sarajevu.
Duranović ističe kako manji broj studenata na fakultetima humanističkih i društvenih usmjerenja nije nikakva novina u širokom vremenskom rasponu od nekoliko decenija. Kao novinu ističe da se kod nas u Bosni i Hercegovini samo govori o ovome u vrijeme prijema i upisa novih studenata na Univerzitet.
Odluke iz prošlosti sada dolaze na naplatu
“‘Opadanje broja novih studenata rezultat je s jedne strane, lokalnih refleksija jednog globalnog fenomena, dok s druge strane, s pravom otvara pitanje koliko su ‘visoke brojke’ prije, recimo, 20-ak godina bile realne, društveno potrebne i dugoročno održive. Istom vremenskom okviru pripadaju i odluke o ‘repliciranju’ sarajevskog univerziteta u skoro svakom sjedištu kantonalne vlasti, umjesto drugačijeg organiziranja univerzitetskog obrazovanja u (F)BiH, pa se mi danas praktično suočavamo s posljedicama loše promišljenih i naprasno donesenih odluka s kraja devedesetih i početka 2000-ih,” upozorava Duranović na duboko korijene “problema” o kojima bosanskohercegovačko društvo tek sada brine.
Na pitanje da li “tehnokratska” društva mogu dugoročno da opstanu, Duranović kaže kako je podijela između nauke i humanistike vjerovatno stara koliko i ljudsko društvo, ali je sukob riječima Charlesa Snowa, iskazanim sada već davne 1959. godine u okviru Redeovog predavanja (Rede Lecture) na Cambridge univerzitetu, pojava koja je, poput morskog talasa, došla i do nas kao dio političke i društveno-ekonomske tranzicije kroz koju kao društvo prolazimo.
Nacionalne discipline u visokom obrazovanju
“Univerziteti postoje da bi se, kao rezultat prije svega, naučnoistraživačkog rada unutar univerziteta, društva razvijala u skladu sa potrebama u znatno širem kontekstu. Odraz specifičnosti pojedinih kultura i društava jestu studijska usmjerenja koja se popularno zovu ‘nacionalnim disciplinama’, a koje svako društvo njeguje primjenom svojih politika u nauci i obrazovanju,” kaže Duranović.
Duranović pojašnjava da je svaka disciplina za sebe specifična i posebna, ali da imaju i svoje univerzalne vrijednosti i karakteristike po čemu se globalno prepoznaju.
“Vrsni lingivista je vrsni lingvista, bez obzira na to odakle je i na kojem univerzitetu radi. Jednako je i za neke druge discipline. Država, a tu mislimo na institucije različitih nivoa, će o takvima brinuti onoliko koliko se u globalnom okviru želi izgraditi kao prepoznatljiva, pa će kao rezultat takvih relacija bosnista biti vrhunski bosnista jer takvo usmjerenje u lingvistici može i treba biti najbolje organizirano u Bosni i Hercegovini. Isto vrijedi i za druge ‘nacionalne dicipline,'“ govori Duranović za Klix.ba
Šta je moguće uraditi da se stanje popravi
“Kako bismo savladali brojne administrativne zapreke, koje omogućavaju status quo, unutar univerziteta se mora stvarati drugačiji pristup pitanju naučnoistraživačkog rada, nastave i odnosa prema studentima. Posljedično će mladi, budući studenti, osjetiti da profesori ‘govore njihovim jezikom’. Drugdje postoje različiti modeli ‘motiviranja’ za izbor studijskog programa o kojima skrbe institucije države. Isto tako, postoje i primjenjive politike zapošljavanja. Izlazak iz uskih okvira je jedno od rješenja,” kaže Duranović o Univerzitetu u Sarajevu i ističe da kadrovski i misijski potencijal ovog univerziteta nadilazi formalne okvire u kojima se nalazi.
Profesor Duranović objašnjava kako univerzitetsko obrazovanje u javnom prostoru treba doživljavati kao proces koji traje i ima svoju dinamiku.
“U tom smislu svaki glas podrške i dobar prijedlog koji dolazi izvan univerziteta je važan i dobrodošao, a kadrovi unutar univerziteta, naročito kolegice i kolege koji su posvećeni strategijskim opredjeljenjima univerziteta, kao što je jačanje kapaciteta i rezultata naučnoistraživačkog rada, internacionalizacije i slično, dovoljno su kapacitirani da iznesu teret nove paradigme. To, naravno, ne znači da univerzitet i osoblje univerziteta trebaju robovati trendovima jer trendovi, kao i druge stvari, imaju svoju dinamiku i vijek trajanja. Univerzitet mora biti iznad toga,” kazao je Duranović.
O mogućnostima reorganizacije koja bi značila spajanje nekih smjerova ili odsjeka u svrhu modernizacije kaže kako će početno definiranje ciljeva i načina kako do njih doći donijet će i nova usmjerenja. To može značiti organizacijsku promjenu, promjenu imena, ali i da trenutni “pravni okvir” nudi mogućnost da se bude kreativno.
“Organizacijskih poteškoća ima, ali nije nemoguće. Poteškoća je bilo i ranije, problemi su oduvijek postojali. Poenta je u njihovom rješavanju. Unutar Univeziteta u Sarajevu je to moguće organizirati na više načina, a u koje bi se mogli inkorporirati i oni programi, koje se danas, neopravdano, naziva ‘manje atraktivnim’. I nisu u pitanju samo ‘humanistička i društvena usmjerenja,'“ ističe Duranović.
Kao jedan primjer, Duranović ističe da je prisustvovao otvaranju jednog programa ljetne škole gdje je angažovan kao profesor savremene historije, a gdje među polaznicima američkim studentima nije bio niti jedan student koji studira samo jednu disciplinu. Često se radilo i o prilično udaljenim studijima ali je zajedničko svim polaznicima jesu zdravstvene studije dok je višestrukost temeljna odrednica.
