INTERVJU GORDAN BOSANAC: EU je mogla neutralizirati prijetnje koje dolaze putem ruskih proxyja iz RS

16/05/2024
minuta čitanja

Geopolitička nužda nadvladala je krutost procedura EU koje je ranije uspostavila Komisija. Odgovornost za usporen put primarno leži na političkim elitama BiH koje ju vode kroz taj proces, ali sekundarno i na EU koja očito ne pronalazi mehanizme da u suradnji s insitucijama, civilnim društvom i političkim strankama ubrza taj put, kaže Bosanac.

Gordan Bosanac je novoizabrani zastupnik u Hrvatskom saboru iz lijevo-zelene platforme Možemokoja je na nedavnim parlamentarnim izborima dobila 10 zastupnika, udvostručivši broj mandata u odnosu na prethodni saziv. On je i nositelj njihove liste na izborima za Europski parlament, koji će se održati 9. lipnja.

Bosanac je rođeni Zagrepčanin, diplomirao je fiziku na Prirodno-matematičkom fakultetu, ali se onda počeo baviti tematikom ljudskih prava. Krajem 1990-ih je završio jednogodišnji program Centra za mirovne studije (CMS) u Zagrebu, te se počeo baviti aktivizmom u vezi pitanja demilitarizacije i prigovora savjesti u vojsci. Magistrirao je u Školi za javne politike pri University College London iz područja ljudskih prava, te je od 2000. do 2019. bio zaposlen u CMS-u, izrastavši u tom periodu u jednog od najuglednijih hrvatskih ljudskopravaških aktivista.

Radio je na organizaciji prvih Povorki ponosa u Zagrebu, a u CMS-u se bavio temama poput LGBT prava, migranata, vladavine prava i ponajviše ljudskom sigurnosti. Sudjelovao je u monitoringu rada policije, tajnih službi, te bio i član saborskog Vijeća za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija.

S Bosancem smo razgovarali o zelenoj tranziciji, odnosu EU prema BiH, ekološkim i energetskim temama, ali i Aleksandru Vučiću i Miloradu Dodiku. Nema sumnje da će Bosanac u Europskom parlamentu, ako bude izabran, biti jedan od podržavatelja europskog puta Bosne i Hercegovine.

Europska unija je u martu konačno donijela odluku o otvaranju pristupnih pregovora s Bosnom i Hercegovinom. Kako gledate na to, smatrate li da je ta odluka donesena prekasno, naročito ako se uzme u obzir da su mjesecima prije otvoreni pregovori s Ukrajinom i Moldavijom?

BOSANAC: Otvaranje pregovora s Bosnom i Hercegovinom jest, ruku na srce, dio zakašnjele reakcije Europske komisije na iznimno kompleksne geopolitičke okolnosti agresije Rusije na Ukrajinu. Legitimno je pitanje bi li u mirnodopskim uvjetima zahtjev Ukrajine i Moldove za kandidatskim statusom i odluka o otvaranju pretpristupnih pregovora došli tako brzo.

Da se vratim na BiH. Krajem prošle godine je BiH bila ispunila samo dva od 14 prioriteta koje je pred nju postavila Europska komisija kako bi se pregovori uopće mogli otvoriti, a prije manje od dva mjeseca je Europsko vijeće ipak izglasalo otvaranje pregovora, što svakako pozdravljam. Tu je jasno kako je geopolitička nužda nadvladala krutost procedura koje je ranije uspostavila Komisija. Odgovornost za usporen put primarno leži na političkim elitama BiH koje ju vode kroz taj proces, ali sekundarno i na EU koja očito ne pronalazi mehanizme da u suradnji s insitucijama, civilnim društvom i političkim strankama ubrza taj put.

Kad govorimo o geopolitičkoj nuždi, da su Europska komisija i zemlje članice bile dovoljno dalekovidne, možda je proaktivni pristup bio potreban i prije pet ili čak 10 godina, jer bi onda mogla barem u nekoj mjeri neutralizirati geopolitičke prijetnje Uniji koje dolaze putem ruskih, odnosno kineskih proxyja iz Republike Srpske.

Ne bih rekao da se EU baš proslavila svojim pristupom državama tzv. Zapadnog Balkana, svi se sjećamo ponižavanja Sjeverne Makedonije. Što bi se trebalo promijeniti u strategiji proširenja EU na to područje Europe?

BOSANAC: Prvo, treba naglasiti kako je politika proširenja, gledajući povijest EZ i EU, ustvari najuspješniji vanjskopolitički alat Europske unije. U svakom od svojih valova, posebno u najvećem valu proširenja 2004. godine, EU je kroz pretpristupne programe i približavanje kandidatkinja članstvu širila svoj vanjskopolitički utjecaj, katalizirala demokratske procese jačanja vladavine prava u zemljama kandidatkinjama i stabilizirala svoje najbliže susjedstvo. Nakon ulaska Bugarske i Rumunjske, koje je gotovo koincidiralo s Velikom recesijom, odnosno ekonomskom krizom 2008.-2011., uvriježila se sintagma o “umoru od proširenja”, i nakon toga je samo Hrvatska ušla u EU.

Nakon izbijanja rata u Ukrajini, Europski je parlament usvojio preporuke za novu strategiju proširenja, koje su doista solidan smjerokaz kako bi proces ulaska za pojedine nove članice trebao izgledati, poput otvaranja poglavlja u tematskim klasterima, tako da kandidatkinje mogu u isto vrijeme ostvarivati rezultate u nekim poglavljima i aktivno raditi na drugima paralelno. Također, mislim da je doista važno to da su predviđena jasnija mjerila uspjeha za svaki dio pregovaračkog procesa, što kandidatkinjama olakšava proces.

Ali osim tehničkih mjerila – važno je taj proces pristupanja učiniti dinamičnijim, još više intenzivirati pretpristupnu suradnju sa EU – a tu primarno mislim na veći interakciju građana iz zemlje kandidatkinje sa EU građanima kako bi se što više stvorila podrška i pritisak “odozdo” prema političarima u zemlji kandidatkinji. Europski je pak parlament vrlo nedavno, doslovno u zadnjem zvižduku prije kraja mandata, uspio izglasati “Plan rasta za zapadni Balkan”, kojem uz postojećih 14,4 milijardi eura na raspolaganju kandidatkinjama iz IPA III programa dodjeljuje dodatnih šest milijardi eura bespovratnih sredstava i kredita do 2027. godine za provedbu reformskih inicijativa za približavanje EU. Dakle, povrh IPA III programa. Riječ je o povijesno visokoj novčanoj pomoći, koju kandidatkinje trebaju iskoristiti. S druge strane, EU može još puno učiniti putem izravne podrške, savjetovanjem kroz delegacije u zemljama kandidatinjama i izgradnju dodatnih institucionalnih kapaciteta tim putem. Rekao bih da je u tom smislu napravljen značajan pomak, gledajući poslovičnu tromost EU u usklađivanju interesa i stavova. No, nakon svega valja reći kako će budućnost politike proširenja, čak i uz postavljene sve gore navedene mehanizme i odobrena sredstva, u značajnoj mjeri ovisiti o budućem sastavu Europskog parlamenta, Komisije i o tome tko će sjediti u Europskom vijeću.

Hrvatska će po svemu sudeći dobiti najdesniju vladu još od vremena Franje Tuđmana, s obzirom na koalicijski dogovor između HDZ Andreja Plenkovića i desničarskog Domovinskog pokreta. Kakve politike te vlade očekujete i što će Možemo! raditi kao opozicija takvoj vlasti?

BOSANAC: Očekujemo da pokušaju provesti ono što i najavljuju. Prvo, da preuzimanjem ministarstava energetike i poljoprivrede počnu pripremati teritorij za privatizaciju hrvatske elektroprivrede i poljoprivrednih zemljišta za korist privatnih financijskih interesa. To će sve naravno dovesti do povečanja cijena energije i hrane u Hrvatskoj. Drugo, da doista pokušaju podilaziti najprizemnijim nacionalističkim, nazadnjačkim strastima svojih birača, udaranjem na prava nacionalnih i seksualnih manjina. Na srpsku nacionalnu manjinu su već nasrnuli, što je Plenković bez ikakvih problema progutao, kroz napad na SNV kao izdavača Novosti. Očekujem da će sljedeći na meti biti novinari, pa LGBTIQ manjine, i tako redom.

Iako ne želim otkrivati naše političke taktike, sigurno jest da ćemo koristiti sve institucionalne, ali po potrebi i vaninstitucionalne političke alate kako bismo zaštitili najvrjednije resurse koje Hrvatska ima od rasprodaje i podjele mecenama Marija Radića i Domovinskog pokreta, kao i da bismo zaštitili naše građane koji su pripadnici nacionalnih i drugih manjina.  Podsjetit ću da smo sličnu retoriku imali za vrijeme HDZ-ove Karamarkove vlade, koju si građani i oporba, na sreću, vrlo brzo srušili. Taj scenarij se piše i ovima ako nastave u opisanom smjeru. Ovo kako su nasrnuli na srpsku nacionalnu manjinu, hrvatski zakoni bi trebali prepoznati kao izravnu diskriminaciju.

Bosanac: Sličnu retoriku kao sada imali smo u vrijeme HDZ-ove Karamarkove vlade, koju su građani i oporba, na sreću, vrlo brzo srušili (Foto: Melden agencija)

Dojam je mnogih da EU ima popustljiv stav prema Srbiji i Aleksandru Vučiću, kojega se valjda smatra navodnim garantom stabilnosti u regiji. Pritom je Vučić posve zarobio ili uništio institucije u Srbiji, uveo svojevrsnu medijsku diktaturu, a sada je očito počeo i varati na izborima. Također igra dvostruku igru kada je riječ o BiH – s jedne strane tvrdi da podržava teritorijalni integritet BiH, a s druge strane podržava Milorada Dodika, koji konstantno prijeti secesijom. Kako bi se EU trebala postaviti prema Vučiću i Dodiku?

BOSANAC: Ja ne dijelim dojam da je EU popustljiva prema Vučiću više nego prema drugima. To je možda bilo u početku njegovog mandata, ali sada je jasno da on nije lider koji može demokratski vladati, već mu je za opstanak potrebno pribjegavati antidemokratskim potezima. Takvo ponašanje je toksično za EU kao što vidimo u slučaju Mađarske. U studenom prošle godine objavljeno je Izvješće o napretku Srbije, u kojem je notirano kako Srbija nije uvela sankcije Rusiji, a upravo je usklađenost s vanjskom politikom EU osnovni kriterij za približavanje Uniji. Zatim, dobila je i negativna mišljenja o poglavljima 23. i 24. koja se odnose na vladavinu prava. Treće, danas je potpuno prozreno kako Vučić koristi emocije umjesto realnosti oko Kosova kako bi se održavao na vlasti. U tom smislu EU je jasno određena prema Vučiću, ali nisu sve njene članice. Ali to je i problem funkciniranja EU koja i danas može imati različitu vanjsku politiku od svojih pojedinih članica. Valja spomenuti i činjenicu da je do sada najgorljiviji pristalica ulaska Srbije u EU Mađarska, odnosno njezin predsjednik Viktor Orban, koji je ruski proxy u Uniji, i njegovu podršku Srbiji treba iščitavati kao pokušaj destabilizacije Unije.

S obzirom na to da ste predstavnik zelene ljevice, zanima me kako biste vi riješili situaciju u kojoj se nalazi BiH u kontekstu onoga što se naziva zelena tranzicija. Energetski sektor u BiH se pretežito sastoji od termoelektrana na ugljen i hidrocentrala. Svima je jasno da su te termoelektrane veliki izvor zagađenja, ali kada bismo ih sutra sve zatvorili, to bi bila energetska, ekonomska i socijalna katastrofa za BiH. Kako riješiti tu kvaku 22 i koja je uloga EU u tome?

BOSANAC: Prvo treba reći da nema brzih rješenja. U tom smislu nemoguće je napraviti prelaz na obnovljive izvore energije na način da će se nešto zatvoriti u roku od godinu, a nešto drugo otvoriti. BiH, kao i druge zemlje, mora primarno imati jasnu sliku koji su potencijali zemlje da se makne s fosilnih goriva i pređe na obnovljive izvore, kao što su vjetar i sunce, ali i rijeke i biomasa. BiH ima veliku prednost da ima veliki hidropotencijal, ali je taj potencijal ugrožen nepromišljenim i pretjeranim projektima izgradnja hidrocentrala koje se ne planiraju u skladu sa zaštitom okoliša i koliko sam pratio, s jako lošom komunikacijom s građanima. Taj proces se mora “resetirati” i staviti u neke realne okvire suradnje između države – struke – građana – prirode i investitora. S tim da je ključno da se ne desi daljnja privatizacija energetskog sektora osim do neke mjere u obliku građanske energetike. Sigurno postoji veliki potencijal i u građanskoj energetici. Taj potencijal ni mi u Hrvatskoj ne koristimo dovoljno, a radi se o tome da se dio energetike decentralizira kroz izgradnju malih solarnih elektrana u kućanstvima  kao i kroz energetske zadruge. Za to su potrebne ozbiljne subvencije države i to mora biti politička odluka. EU može biti snažan partner u smislu sufinanciranja takvih projekata kao i projekata jačanja energetske učinkovitosti javnih i privatnih zgrada i obilteljskih kuća.

Još jedna kontroverzna tema zelene tranzicije je poljoprivredna politika, koja je izazvala velike proteste seljaka u nekim članicama EU, primjerice Nizozemskoj i Njemačkoj, od kojih, vrijedi napomenuti, politički najviše profitira krajnja desnica. Što treba mijenjati u poljoprivrednoj politici EU? Ili mislite da ne treba ništa, da stvari idu u dobrom smjeru?

BOSANAC: Realno, to je ipak djelomično pojednostavljenje cijele priče. Kad je bio posljednji prosvjed poljoprivrednika u Bruxellesu, kad su se pojavili političari ekstremne desnice, poljoprivrednici su ih ignorirali i odbijali. Te prosvjede nije organizirala ekstremna desnica, već je na njima htjela profitirati i dijelom je uspjela. Treba se vratiti u prošlost i podsjetiti kako je desnica ustvari problem potpore zelenoj tranziciji kroz Fond za pravednu tranziciju i zakuhala. Kad je donošen proračun za financijsko razdoblje 2021.-2027., ustanovljen je Fond za pravednu tranziciju, putem kojeg se financira kompenzacija tzv. starim industrijama za socijalne troškove koje će imati zbog zelene tranzicije. I umjesto da ga se financijski jača, EPP, liberali i desne stranke u Europskom parlamentu su glasale za njegovo slabljenje u odnosu na inicijalni financijski prijedlog.

Mi, kao zelena opcija, neprekidno govorimo da zelena tranzicija mora ići ruku pod ruku sa socijalnom. Drugi problem je što Zajednička poljoprivredna politika EU ima toksičan odnos prema malim i srednjim poljoprivrednim gospodarstvima. Za njih je namjenila tek 20% sufinanciranja, dok velikim igračima ide 80%. Taj omjer teba okrenuti i jačati male i srednje poljoprivrednike koji moraju postati glavni proizvođači lokalne hrane. Paralelno, lokalne samouprave im moraju osigurati distribuciju proizvedene hrane na način da škole, bolnice, vrtiće i sl – otkupljuju u jednoj mjeri njihove poljoprivredne proizvode. Konačno, za nevjerovati je i koliki je administrativni pritisak na male i srednje poljoprivrednike. Bizarne situacije, da se poljoprivrednik mora javiti sa svog traktora s njive mobitelom u neki sustav kako bi dokazao da je stvarno na njivi su potpuno neprihvatljive. Naravno da treba postojati nadzor nad trošenjem poljoprivrednih subvencija, ali on se mora temeljiti na povjerenju a ne nepovjerenju. Ako se nekoga ulovi da nenamjenski troši sredstva, onda ga teba strogo kaznit, a ne maltretirati većinu poštenih poljoprivrednika bizarnim adminsitrativnim procedurama.

Što je to Europski zeleni plan i mislite li da će on biti prijemčiv glasačima na izborima za Europski parlament? Naime, čini se da zelene ideje gube na popularnosti, a svi očekuju uspon ekstremne desnice i protivnika, kako kažu, globalista iz Bruxellesa?

BOSANAC: Najkraće objašnjeno, Europski zeleni plan je skup politika sa snažnom financijskom podrškom, usmjeren na to da do 2050. godine imamo tzv. ugljično neutralnu Europsku uniju, odnosno Europsku uniju koja faktički ne zagađuje okoliš. Na taj bismo način trebali osigurati usporavanje globalnog zatopljenja, koje prijeti trajnim promjenama našeg životnog okoliša, zdravlja i života. Ali, ono što sada naglašavamo da se socijalna komponenta zelenog plana mora uzeti jednako ozbiljno. Dakle, pučani, liberali i desnica moraju shvatiti da prijelaz na zelenu energiju nije prilika za stvaranje novih zelenih tajkuna, već prilika za istinski oporavak socijalno osjetljive Europe – vrijednosti po kojoj je Europa globalno prepoznata. Dakle, čitava zelena tranzicija mora ići ruku pod ruku s jačanjem socijalne zaštite svih građana. Neodgovorno je i opasno od građana, poljoprivrednika, poduzetnika tražiti promjene ponašanja koje bi bile više u skladu s očuvanjem planete, a ne im paralelno te promjene učiniti priuštivima i dostupnima.

A o kakvim se promjenama okoliša, zdravlja i sigurnosti radi: već sada imamo priliku vidjeti kako klimatske promjene oblikuju naše živote: od poplava i oluja koje odnose živote, do požara koji haraju južnom Europom, nestašicama pitke vode, kakvu smo prošle godine imali u Istri, pa do rizika podizanja razine mora, koje bi mogle trajno promijeniti život na Jadranskoj obali, odnosno da brojna pomorska mjesta postanu nenastanjiva u sljedećih pedesetak godina, a tada će biti kasno za započinjati tranziciju.

Tu treba spomenuti i važan geopolitički moment, vrućina i suše već su dovele do nenastanjivosti nekih dijelova središnje Afrike, što će povećati pritisak migracija prema Europi. Ovaj saziv Europske komisije krenuo je sa zelenom tranzicijom. Iako ju desnica sada želi zaustaviti – povratka na staro više nema, jer smo već dosta daleko otišli. Čak i Hrvatska koja za sada ima izuzetno male kapacitete korištenja vjetra i sunca, uspjela je npr. u siječnju  2024. proizvesti više energije iz vjetra nego iz nuklearke Krško. Ono što je zadatak pred nama – da tu tranziciju napravimo socijalno puno osjetljivijom nego li je do sada bila. I za to ću se zalagati u Europskom parlamentu.

Europska unija već dugo u ekonomskom smislu funkcionira tako da centralne države profitiraju na račun država europske periferije, uključujući i one u Uniji i one izvan nje. Konkretan primjer je iseljavanje, a nije jedini. EU fondovi počinju izgledati kao nedovoljna naknada za takvo stanje stvari. Kako se to može promijeniti? Ili je sudbina država od Portugala preko BiH do Rumunjske da demografski, a onda posljedično i ekonomski, krahiraju dok slušaju lijepe priče o europskim vrijednostima?

BOSANAC: Problem centra i periferije Europe je i dalje aktualan. Kohezijski EU fondovi jesu važna poluga, ali nisu dovoljna. U tom smislu potrebna je i jača reindustrijalizacija periferije i mi tu vidimo upravo priliku kroz značajna ulaganja u poslove vezane za zelenu tranziciju. Kao dio europskih zelenih predlažemo Zeleni i socijalni plan za Europu. Hrvatska neće više ovisiti samo o turizmu i uslužnim djelatnostima, nego ćemo zelenom reindustrijalizacijom omogućiti nova radna mjesta u poljoprivredi i prehrambenoj industriji, energetici, građevini, IT industriji i održivom prometu. Važno je da ti prioriteti budu dogovoreni i na nacionalnoj razini, kao što je i važno da na nacionalnoj razini imate nekorumpiranu i odgovornu vlast. Kada se poklope ti elementi – doći će do pomaka u smanjenju razlika periferije i centra.

Nuklearna energija, da ili ne?

Nuklearna energija mora biti u phase out fazi. Ona sada u vremenima prelaska s fosilnih na obnovljive oblike izvora energije dobiva opet veliku pažnju, ali ju se mora gledati kao pripomoć u tranziciji, a ne kao trajno rješenje. U tom smislu, velika nova ulaganja u nuklearke koje su iznimno skupe, po nama treba usmjeriti u obnovljive izvore a ne u izgradnju novih nuklearki. Izuzetak može biti samo kod jasno vidljivih tranzicijskih, manjih ulaganja za pomoć u tranziciji.

Što ćemo s pitanjem neregularnih migracija? Iz perspektive BiH mi izgleda da EU želi taj problem istovariti na leđa svima koji su izvan Unije, odnosno šengenskog prostora. To da, primjerice, Hrvatska protuzakonito vraća migrante preko zelene granice u BiH je odavno dokazano – i nikom ništa. Očekujete li da će se nastaviti s politikom Tvrđave Europa i što to onda znači za države poput BiH? Je li sudbina BiH da bude (pot)plaćeni hot spot Europske unije?

BOSANAC: Nažalost, sada kako je usaglašen novi Paket o migracijama i azilu, za očekivati je da će se broj ilegalnih migracija na teritoriju EU povećati, kao i i broj ljudi koji će “zaglaviti” na vanjskim granicama EU. Razlog tome je što je novi Pakt uvelike postrožio proceduru traženja azila u EU – do te mjere da će azil u EU biti jako teško ostvariti. To je posljedica činjenice da je insitut azila uistinu bio široko zloupotrebljavan i većina ljudi koji su došli do EU granice bi se pozivao na azil kako bi ušao u EU. S druge strane, time su ljudi barem bili registrirani i imali priliku za neku vrstu socijalizacije. Sada će ljudi jasno kalkulirati da im se ne isplati tražiti azil jer će vrlo vjerojatno biti lako deportirani, te će rađe pronalaziti ilegalne ulaske i izbjegavanje bilo kakve registracije na teriroriju EU. To će nažalost povećati i krijumčarenje ljudima i ilegalne boravke. I to je moja najveća zamjerka tom Paktu.

Gdje je Pakt najviše pogriješio? Pogriješio je jer paralelno s restrikcijom azila nije osigurao mogućnost sigurnog i legalnog ulaska u EU. Uvjeren sam da kada bi postojao siguran i legalan način ulaska u EU da bi ljudi rađe išli tim putem, nego nelegalnim putem. Istovrmeno, Europa je u velikoj potrebi za radnom snagom i upravo bi se kroz radne dozvole mogli osigurati sigurni i legalni ulasci. Ali prije toga je presudno urediti susutav radnih dozvola kako ne bi došlo do rušenja cijene rada i kvalitete radničkih prava u EU. Uvjeren sam da u toj politici treba tražiti odgovore na smanjenje pritiska migracija na EU. Naravno, uz ovo, potrebno je raditi paralelno i na razvojnoj suradnji sa zemljama iz kojih ljudi dolaze u EU. Jer uvjeren sam da bi se tada i dobar dio ljudi koji su došli kao radni migranti – vratio u svoju matičnu zemlju.

Idina vrh