Foto printscreen, info Facebook Ivana Marić

Ivana Marić: Šta nam donosi rezolucija o Srebrenici?

04/05/2024
minuta čitanja

“Ko ubije jednog nedužnog čovjeka, kao da je ubio cijeli svijet”. U skladu s tim je poraz ljudskog roda da imamo ratove u kojima stradaju stotine hiljada nedužnih ljudi, pa čak i nekoliko miliona. Još veći porazi su genocidi u kojima se cijeli narodi žele izbrisati s lica zemlje. I onda neko za to pokušava pronaći opravdanje, a ako ga ne nađe pokuša s negiranjem i ignorisanjem čvrstih dokaza.

Civilizacijski je poraz i to što se u vrijeme lobiranja za donošenje rezolucije o genocidu u Srebrenici svakodnevno ubijaju novi nedužni ljudi u Gazi, u Ukrajini i drugim dijelovima svijeta. Umjesto da spašavaju nedužne ljude, koje još uvijek mogu spasiti, oni se svađaju oko toga da li je prije 30 godina počinjen genocid u Srebrenici ili ne. Da ne spominjemo da se tu nema šta raspravljati jer je sud presudio da je bio genocid u Srebrenici. Niti će se ta činjenica promijeniti negiranjem, niti će bilo ko promijeniti svoje mišljenje samo zato što će se usvojiti rezolucija.

Kažu da se rezolucijom u Srebrenici žele spriječiti novi genocidi. Pa što onda ne sprečavaju genocide koji se upravo dešavaju? Umjesto toga, podrškom rezoluciji o Srebrenici određeni centri moći pokušavaju saprati svoju odgovornost za brojne genocide i zločine, od genocida nad više od milion Armenaca, za holokaust u kojem je ubijeno oko 6 miliona Jevreja, za genocid u Ruandi u kojem je za tri mjeseca ubijeno skoro milion ljudi, kao i svoju odgovornost za ubistva koja se sada dešavaju, za koja ne poduzimaju dovoljno da ih spriječe. Možda će za 30 godina donositi rezoluciju i o tome, kada to za milione nedužnih žrtava to bude prekasno. Isto kao što ni genocid u Srebrenici nisu spriječili, a mogli su.

Kažu i da će rezolucija dovesti do pomirenja između Srba i Bošnjaka. Ono čemu svjedočimo ovih dana je sve samo ne pomirenje. Političari s obje strane ovo koriste za ličnu promociju, kao i za prikrivanje drugih tema i problema o kojima ne žele da građani razmišljaju. Za Vučića je ovo međunarodni poraz jer se pokazalo da BiH ima jače lobiste od Srbije, ali mu je ujedno i dobro došlo da pričom o rezoluciji prekrije predstojeći prijem Kosova u Vijeće Evrope. Dodiku je rezolucija dobro došla jer će novim dizanjem tenzija i širenjem straha Srbima iz RS-a biti nevažno to što ih je lošom politikom i kriminalom doveo na rub egzistencije i što finansijski zaostaju čak i za Federacijom BiH. Što se on glasnije buni protiv rezolucije to su opozicija i građani tiši po pitanju realnih problema.

Vrlo je zanimljivo da je bez veće pažnje javnosti prošao Dodikov govor na protestima u Banja Luci kada je pred više hiljada Srba izjavio da se u Srebrenici dogodio ogroman zločin za koji je odgovorna Vojska Republike Srpske i izrazio pijetet svim žrtvama, a njihovim porodicama saučešće. Srbi su to ignorisali jer im nije drago čuti ne samo da je u Srebrenici počinjen genocid, već ni bilo kakav zločin, a Bošnjaci su to ignorisali jer ne priznaju ništa ako se ne kaže genocid.

Koliko smo konfuzna država pokazuje to što se Hrvati uopće ne izjašnjavaju o ovom pitanju, kao ni o većini drugih pitanja koja nemaju direktni utjecaj na političko rukovodstvo Hrvata tj. HDZ-a BiH. Ta podjela većine problema u državi na srpske, hrvatske i bošnjačke čak ima i svoje prednosti jer se obično sukobljavaju samo dvije strane, a za to vrijeme treća može nešto konkretno i da uradi. Pa se tako ovaj put jedino Krišto bavila usvajanjem Liste reformi koja će nam omogućit dobijanje 2 milijarde KM od EU za podršku reformama u brojnim područjima: ekonomija, vladavina prava, institucije, osnaživanje poslovne klime… Šta znaju vruće glave šta su dvije milijarde.

Koliko smo konfuzna država još bolje pokazuje to što se SDfA svim snagama upire da dokaže da je rezolucija nebitna i beskorisna, samo zato što je oni nisu uspjeli izgurati, a pokušavali su. Pošto su s tom tezom naišli na neodobravanje kod Bošnjaka, onda su vodu pokušali usmjeriti na mlin bošnjačko-hrvatskog sukoba, što im se do sada svaki put pokazalo uspješnim. To je inače specijalizacija DF-ovaca, kojima se mora odati priznanje za uporno pokušavanje okrivljavanja „UZP“ Hrvata za svaki problem, od gužve u prometu do rezolucije u Srebrenici. Krivo im je što je Hrvatska kosponzor rezolucije o Srebrenici pa im u vodu padaju teorije o Hrvatima kao većim neprijateljima BiH čak i od Srba. I sve se to dešava u periodu kada je BiH ponovo uspjela uspostaviti dobre odnose sa Hrvatskom i u periodu kada se Hrvatska najglasnije bori za ulazak BiH u EU.

Niti će Bošnjaci dobiti nešto ovom rezolucijom, niti će Srbi nešto izgubiti. Osim što će porodice žrtava imati neku satisfakciju od ovoga, ako za njih uopće ima neke utjehe i satisfakcije nakon što su izgubili svoje najvoljenije. Ali sve ostalo je politička igra u kojoj se jedna strana želi predstaviti pobjednikom, a druga žrtvom. Rezolucija nema nikakvu pravnu, već samo moralnu snagu, pa su tako laži i da će BiH nakon usvajanja dobiti mogućnost da obnovi tužbu za genocid protiv Srbije, nakon što su Izetbegović i SDA upropastili jedinu mogućnost tužbe. Isto kao što rezolucija neće omogućiti ukidanje Republike Srpske, što spominju i bošnjačka i srpska strana iz različitih pobuda, jer je to ustavna kategorija koja se može promijeniti samo 2/3 većinom u parlamentu BiH, dakle uz suglasnost svih naroda. Isto kao što usvajanjem rezolucije Srbi neće biti proglašeni genocidnim narodom, jer ne postoje genocidni narodi već odgovorni pojedinci, a Srbi se i ne spominju izričito u rezoluciji.

Ono što nam je rezolucija sigurno donijela je novo produbljivanje nacionalnih tenzija, koje su ponovo stopirale kakav-takav reformski put, kojim smo na trenutak krenuli i uzalud se ponadali da možemo bolje. Sada možemo nastaviti u miru sjediti u mraku i gledati kako nas korumpirani, huškački, nesposobni politički lideri i dalje vuku za nos, bez novih reformi, bez ekonomskog napretka, bez pravne države, bez pomirenja, s prinudnim suživotom u kojem se sve više otuđujemo i udaljavamo jedni od drugih.

Spasa nam nema, propasti nećemo!

Idina vrh