Proslavljeni nobelovac Ivo Andrić nije omražen od strane nekih zato što je mrzio – omražen je zato što je podigao ogledalce kako bismo svi ugledali sopstveni odraz. Da se Vlasi ne dosjete – merhaba čaršijo, na sve četiri strane.
U romanu Travnička hronika naš veliki romansijer Ivo Andrić opisuje epizodu zatvaranja čaršije i pripadajuću pojavu javne histerije, kada se u gradu, poput kakvog vagabunda, negdje iz Srbije pojavio opskurni pijanac po imenu Bekri-Mustafa, tragajući za svojom odbjeglom ženom koju je navodno oteo i sebi uzeo Mehmed-Brko, minorni ćata u službi francuskog konzula Davila.
Vijest o „otimanju žene“ prostrujala je čaršijom poput žive vatre. Svjetina, preplavljena tobožnim sažaljenjem ili nekom drugom strašću, počela je obasipati pijanca darovima i kićenim kaputima s ušivenim dukatima. Kao da je pijanac postao simbol kolektivnog resantimana zbog percipiranih nepravdi ili pak zastava kojom čaršilije mašu sebi u čast.
Naime, u vrijeme radnje romana koje se poklapa s vrhuncom osmanske dekadencije, dok se njegova metropolitanska slava postepeno gasila, vezirski grad je kratko bio i sjedište dvaju konzulata – francuskog i austrijskog – koje je domaći transcedentalni subjekt razumijevao kao ekspoziture nadirućeg đaura.
ČUVARKUĆE – ČARŠILIJE
Stoga, kada se pročula vijest o sirotom Bekri-Mustafi čiju je ženu oteo jedan domaći musliman koji se “prodao đauru“, grad se pretvorio u živuću scenu nesagledivih sila. Čaršija se zaključala kao da je živi organizam, a njeni stanovnici izašli su na ulice te poveli nasilne, spontane demonstracije protiv Bekri-Mustafinog obeščašćenja. Kroz tu travničku epizodu kolektivnog bjesnila, kućne zmije čuvarkuće – čaršilije koje su se obrušile na zamišljenu nepravdu – postale su vođe narodnog bunta. Bijes naroda splasnuo je tek onda kada je jadni ćata u konzulskoj službi utamničen, a tada je i Bekri-Mustafa, čovjek čija je bračna nesreća postala metafora za svu percipiranu nepravdu učinjenu Bosni i din islamu, izgubio na važnosti, pa su se čaršilije prema njemu ponovno počele odnositi s prezirom, kao prema odrpancu i nepoželjnom gostu.
Izgubljen i izgnan, on napušta gradić, a sve ostaje u sjećanjima kao epizoda strasti i sudbine koja je zadesila ovu malu bosansku kasabu na razmeđi civilizacija.
Ova fikcionalna depikcija javne histerije u bosanskoj oblandi, ispisana na stranicama Travničke hronike, decenijama se koristi kao jedan od mnogobrojnih “dokaza“ Andrićeve mržnje prema Bošnjacima, islamu i Orijentu. Naime, još od eseja Bosanski duh u književnosti, šta je to, kojeg je 1967. godine autorisao Muhamed Filipović a objavio bošnjački emigrantski list Život, na snazi je hiperprodukcija publicističkih i književno-teorijskih radova na temu Andrićeve navodne zloće.
Godine 2006. Takvim, godišnjak IVZ u Bosni i Hercegovini, objavio je članak glavnog urednika Preporoda Aziza Kadribegovića pod naslovom O jednoj pjesmi mržnje, posvećenoj Andriću. Kadribegović u svome tekstu podsjeća na glavne argumente Muhsina Rizvića, autora najambicioznije studije o Andrićevoj navodnoj islamofobiji Bosanski muslimani u Andrićevom svijetu, a to su: kultur-rasizam, mržnja, patologija, perverzija, hrišćanska anatema još od srednjeg vijeka, itd.
Kao dokaz za svoje i Rizvićeve tvrdnje, Kadribegović prilaže sljedeće otkriće: Andrićev prijatelj iz diplomatskih dana Niko Mirošević Sergo objavio je u Londonu 1954. godine zbirku pjesama „Iz dokonih časova“, od kojih je jedna pjesma posvećena Andriću. Mirošević je kao diplomata služio u Klagenfurtu i Vatikanu, kaže Kadribegović te dodaje:
„Bio je prijatelj Ive Andrića iz vremena diplomacije prije rata, kako je poznato, Andrić je za vrijeme vlade Stojadinovića bio poslanik Kraljevine Jugoslavije u Berlinu, kada je Hitler bio na vlasti“.
Miroševićeva pjesma je uistinu neukusna i mrziteljska pa mi ne pada napamet da njene stihove ovdje navodim, međutim ona kao takva jedino dokazuje Miroševićeve neupitne predrasude. Stoga, Kadribegović u želji da dokaže svoju tvrdnju navodi i kratko pismo kojim se Ivo Andrić zahvaljuje Miroševiću na knjizi i posvećenoj pjesmi sljedećim riječima:
„Hvala na poslatim knjigama. Naročito me veseli Tvoja lepa zbirka pesama, u kojoj ima i jedna posvećena meni. Lepo je da se sećaš starog druga i kolege… Mene također ova sredina smrada, loja, lenosti i pokvarenosti poklonika arapskog varalice guši, pa sam više u Beogradu nego u Bosni.“
Kadribegović je svojim otkrićem, na prvi pogled, do nogu dotukao velikog Nobelovca, dokazavši po prvi put njegovu neupitnu mržnju prema islamu i svemu orijentalnom. Neki bi rekli, šah-mat. Međutim, ako zanemarimo pregršt materijalnih grešaka u Kadribegovićevom članku (Andrić nije bio ambasador u Berlinu za vrijeme Stojadinovićeve vlade, nego za vrijeme vlade Cvetković-Maček; Miroševićev nadimak nije Sergo, nego Sorgo; predmetna zbirka nije objavljena 1954., nego godinu dana ranije, itd.), ostaje jedan omanji problem: Andrić se u Miroševićevoj knjizi uopšte ne spominje!
LAŽI O ANDRIĆU
Štaviše, ne postoji niti jedan jedini dokaz da su se Andrić i Mirošević uopšte poznavali. Kadribegovićvaljda u želji da ostavi dojam učenog i dokazima opasanog erudite, u nastavku svoga članka navodi da se fotokopija Andrićevog pisma u kojem se on zahvaljuje Miroševiću na (nepostojećoj!) posveti nalazi u Arhivu A.Z. u Friburgu, u Švajcarskoj. Zoran Milutinović, istražujući građu za svoju knjigu Bitka za prošlost, posjetio je friburški arhiv kako bi se dočepao pisma koje dokazuje Andrićevu nepatvorenu mržnju prema Bošnjacima i islamu ali ga nije uspio pronaći, za što je priložio skenirane dokaze u svojoj knjizi. Razlog je veoma prozaičan: Kadribegović je izmislio kompletnu priču, od A do Ž!
„Dobro“, neki će reći. Andrić nije ostavio nedvosmislene, materijalne dokaze koji dokazuju njegovu mržnju prema Bošnjacima i islamu. Valjani dokazi se nalaze u njegovoj beletristici – dokazi poput prethodno izložene, namaštane epizode iz Travničke hronike u kojoj fanatični bosanski muslimani podižu bunu kako bi linčovali sirotog Mehmeda-Brku zbog toga što je najprije pronašao službu kod đaura, a naposljetku i „oteo“ ženu vjerujućem muslimanu. Jedino bi mrzitelj, poput Andrića, bio u stanju da namašta takvu jednu literarnu vinjetu.
No, da li je to baš tako? Godine 1962. I.P. Veselin Masleša objavilo je knjigu Midhata Šamića, Istorijski izvori Travničke hronike, u kojoj je Šamić objedinio građu sakupljenu iz Arhiva Ministarstva spoljnih poslova u Parizu, a koja je u prvom redu sačinjena od izvještajâ i dnevničkih zapisa francuskog konzula Pjera Davida, te izvještaje austrijskih konzula u Travniku Pola fon Mitesera i Jakoba fon Polića, sačuvane u Državnom arhivu u Beču – građu koja, između ostalog, dokazuje da je epizoda zatvaranja travničke čaršije istorijski događaj koji se zaista desio onako kako ju je Andrić opisao u svome romanu!
No, čvrsti dokazi koji opovrgavaju iznesene laži poput onih u ovom tekstu izloženih o Andriću, ne predstavljaju prepreku malom bosanskom čovjeku da se uzda u svoju mitologiju. Štaviše, on je u stanju da na svaki argument odgovori novim kontraargumentom. Tako će se, naprimjer, ponovno pozvati na dežurnu babarogu Andrića ističući jednu od piščevih „najvećih defamacija“ na račun Bosne, Bošnjaka i islama. Riječ o Fati Avdaginoj iz romana Na Drini ćuprija.
Naime, nakon što je otac obznanio Fati da je obećao njenu ruku nekome koga nije voljela, ona je prije ugovorenog vjenčanja kazala da će se za dotičnog udati ,,kad Velji Lug u Nezuke sađe“, dakle nikad. U svojoj bespomoćnosti, našla se između očajničkih stijena. Shvatila je da ne može odbiti ugovorenu udaju jer bi time dovela u pitanje očevu časnu riječ. Ali isto tako, kada bi pristala na brak, izdala bi svoju dužnost prema sebi. U unutrašnjim lomovima, Fata je iznova prolazila put kojim bi morala kročiti na dan svadbe. Nije vidjela drugi izlaz, osim kompromisa koji je sama osmislila – udala se za mladog Hamzića, ali nikada nije zakoračila u njegov dom.
SLUČAJ FATE OMANOVIĆ
Nakon svadbe, na putu prema Mustajbegovom domu u Nezukama, Fata je stala na most i s njega se bacila. To je bio jedini način da sačuva očev obraz i vlastitu čast. Njena priča, naizgled zapečaćena tragičnim epilogom, ubrzo je bila zaboravljena u žamoru kasabalijske svakodnevnice. Teško je pronaći veću literarnu odu bošnjačkoj ženi od ove Andrićeve, no tako ne misle Muhsin Rizvić i Šukrija Kurtović koji u priči o Fati Avdaginoj vide uvredu bošnjačkim kćerkama! Naime, Bošnjakinje poštuju svoje očeve i nikad se ne bi usprotivile očevim željama, a ne daj bože izvršile samoubistvo. Takve primjere istorija ne bilježi pa ih je lukavi latin Andrić morao namaštati kako bi bošnjačku porodicu izvrgnuo ruglu, pišu oni.
No, da li je to baš tako?
Dovoljno je da se prisjetimo najveće izmišljene afere iz vremena austrougarske uprave – afere poznate kao „slučaj Fate Omanović“ – kada su malodobnu Fatu Omanović, šesnaestogodišnju kćerku Osmana Omanovića iz Bijelog Polja kod Mostara, navodno „otele“ dvije časne sestre, te u Dalmacijiprisilno pokrstile godine 1899. To je bio povod za početak borbe protiv „katoličkog prozeletizma“ koja je otišla toliko daleko da je na audijenciju kod cara Franje Josipa dovela predstavnike hercegovačkih muslimana, a iz čega će docnije izrasti i pokret za vakufsko-mearifsku autonomiju. Do dana današnjeg, ovaj slučaj živi u kolektivnom bošnjačkom imaginariju i više desetina puta je obrađivan i izlagan u vjersko-nacionalnim časoposima, magazinima i žurnalima.
I sve bi to bilo u redu da Fata Omanović nije za vrijeme Kraljevine Jugoslavije dala opsežni intervju za sarajevski Jugoslovenski list u kojem je potvrdila da je svojevoljno pobjegla od kuće kako bi izbjegla ugovorenu udaju za čovjeka kojeg nije voljela, promijenivši ime u Darinka; da se najdalje udala za Slovenca Franca Prijatelja, završila fakultet i da sretno živi u Ljubljani sa mužem i djecom. No, ni taj intervju kojeg je dala sama protagonistkinja prije stotinu godina, a koji se nalazi u Historijskom arhivu Sarajeva nije dovoljno valjan dokaz – Fata Omanović ima da bude oteta i ima da bude prisilno pokrštena! Zašto? Jer Bošnjakinje poštuju svoje očeve, pa se stoga man’te Andrićevih papazanija!
Sklonost k javnim histerijama dakako nije nikakva bošnjačka ili muslimanska posebnost. Isti ovakav tekst, usredsređen na primjere iz srpskog ili hrvatskog (ili crnogorskog, ili bugarskog, ili rumunskog, ili albanskog, ili grčkog, ili turskog…) kolektivnog imaginarija, može biti zapisan. Ipak, takav zadatak ostavljam nekome drugom. Ovdje je ipak riječ o fenomenu koji nadilazi pojedinačne zavičajne primjere – fenomenu koji metanarativno obuhvata cjelokupan slovenski jug, a nadalje i cio Balkan te većinu istočne Evrope, odnosno sva ona područja i njima odgovarajuće kulture čije kolektivno Ja počiva nanacionalnom esencijalizmu i parohijalnom mesijanizmu, tj. na cijelu „štoku“ malih bijednih naroda istočne Evrope, kako nas je opisao Ištvan Bibo.
FRANJO ŠARČEVIĆ I DRUGE MODERNE HAJKE
Kada se sarajevskom profesoru i uredniku Prometej.ba Franji Šarčeviću monstruozno prijeti duž onlajn meridijana, a u čemu učestvuju i pojedini političari na vlasti, ili kada pozivi na linč osvanu na zidovima zgrade u kojoj stanuje banjalučki novinar sa novosadskom adresom, Dinko Gruhonjić, jedino možemo konstatovati da je Andrić prodro u entropijski sastav slovenskog juga kao niko prije, a i niko poslije.
Dakako, odgovarajući ideološki okviri i njihov sadržaj podložni su promjenama budući da je zaista nezamisliv prostor na kojem se ideološki i politički kaputići brže i javnije presvlače nego na ovom našem, što je prvorazredna mentalitetna odlika kojoj je Krleža prije više od stotinu godina posvetio jedan od svojih najbrilijantnijih eseja.
Ipak, ne moramo ići toliko daleko da iz naftalina izvlačimo bizarne a često i grozomorne i nasilničke javne histerije i moralne panike kakve su, primjera radi, bile tzv. fašistički rođendan u stanu Isidore Bjelice, afera „crk’o Maršal“, prekid predstave Sveti Sava u JDP od strane Šešeljevih zadriglih četnika, radikalsko čitanje spiskova novinara za odstrel pred kamerama RTVB, progon i ekskomunikacija sociologa Esada Ćimića iz Sarajeva zbog drugačijeg mišljenja, iživljavanje nad glumicom Mirom Furlan i njeno docnije protjerivanje iz Zagreba, boljševičke moralne panike poput subnorovskih zbog ikonografije na koncertima Laibacha, ili braniteljskih zbog nastupa srpskih muzičara u Hrvatskoj, višedecenijsko maltretiranje pripadnicâ udruženja Žene u crnom, itd.
Dovoljno je da održimo kakvu takvu mentalnu higijenu te se prisjetimo naoko nešto kultivisanije harange na Danila Kiša koju su poveli pisci Miodrag Bulatović i Branimir Šćepanović, odnosno profesor estetike na Filozofskom fakultetu, Dragan M. Jeremić, premda se njihova polemika na stranicama Književnih novina, Oka i Poleta, a naposljetku i Časa anatomije, ne smije – makar zarad forme – izjednačavati s postjugoslovenskom varvarogenijskom kaljužom na bivšem Tviteru (sadašnjem Iksu) te najdražom vanškolskom aktivnošću našeg postkomunističkog polusvijeta – internetskim lovom na vještice i njihovo metaforično (a u budućnosti, nadam se, ne i zbiljsko!) spaljivanje na lomači.
Dovoljno je da se iz sarajevske perspektive prisjetimo bajne tradicije dejtonskog makartizma u gradu podno Trebevića, počev od linča nad našim najdragocjenijim pozorišnim rediteljem, Harisom Pašovićem, zbog nabavke stolica iz Srbije za predivnu instalaciju posvećenu 20. godišnjici početka opsade Sarajeva – zasigurno najbolnijem ali i najsjajnijem omažu ubijenim Sarajkama i Sarajlijama u periodu 1992 – 1995.; histerije zbog, dijelom, nudističkog umjetničkog performansa ispred Narodnog pozorišta u sklopu programa Kultura na ulice usljed ilegalnog lajvstrimovanja istog od strane zajapurenog esdeaovog omladinca na poziciji; mobinga nad učiteljicom Dijanom Pelidijom zbog satirične fotografije objavljene na njenom privatnom Fejsbuk nalogu; podivljalog moralizma gradskih funkcionera i građana zbog muzičkog spota Lidije Bačić snimljenog ispred katedrale čime je valjda evropski Jerusalim obeščašćen mini suknjom i dekolteom; povampirenja javnog mnijenja i ureda gradonačelnice Sarajeva zbog prikazanog trejlera za nepoćudni film u sklopu filmskog sajma zatvorenog tipa čiji je organizator jedan privatni filmski festival…
Stoga, da zaključim s konstatacijom koja se odnosi na prvi dio teksta: Andrić nije omražen od strane nekih zato što je mrzio – omražen je zato što je podigao ogledalce kako bismo svi ugledali sopstveni odraz. Da se Vlasi ne dosjete – merhaba čaršijo, na sve četiri strane.
